– Jesi vidio ovu s proslave Nove na Trgu? Ha, ha, vidi kak’ je dobra! – gura mi Debeli svoj mobitel pod nos (još uvijek mu je to draže negoli jednostavno mi poslati porukom te »humore«) u rano jutro, dok mukotrpno tjeram vranu sa svoga oldtimera, koji je odabrala zbog najboljeg pogleda na odlagalište otpada, da ne reknem smeća. Nije više dovoljno uključiti daljinsko otključavanje s paljenjem svjetala, vrana je takvo tjeranje počela doživljavati kao »light-show« za još bolju zabavu, pa naposljetku moram mahati rukama praveći se da sam veća vrana od nje…
– Zar i ti, »sine Brute«? – započinjem odgovarati Debelom, dok sjedamo u auto-ledenicu, sretan što sam još jednom izbjegao napad vrane. – I ti se rugaš? Eeeh, ni ti dočeci na Jelačić placu nisu više što su nekoć bili… Već nam godina postala stara, a svi još o dočeku nove. Jedni se pitaju zašto su na glavnom zagrebačkom trgu novu godinu čekali toliki Filipinci, Nepalci i ostali stranci; drugi se pitaju zašto ih se zbog toga sad ismijava i kako je to uopće moguće u jednom gostoljubivom i vjerničkom narodu Hrvata; treći se u strahu pitaju kamo će nas sve to odvesti. Nekako su mi sve to kriva pitanja… »Pravije« bi mi bilo pitanje, kad vidim sve te mobitelske šale s migrantima, gdje su onda slavili naši Hrvati, mislim oni mlađi od mene »veterana«? Koji sam svojim ostarjelim zglobovima i drugim pridruženim organima već »prerastao« sve oblike tih javnih dočekivanja mladoga ljeta… Pravo je pitanje gdje su oni, naši mladi, dočekivali Novu? Jesu li doista uz odojak i francusku salatu u svom domu ili možda na nekom njemačkom, irskom ili čijem trećem svjetskom trgu? Pravo je pitanje zašto ih nema tu?! Je da, znam što ćeš mi reći, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i njima su se širom otvorila nova vrata, novi »stanovi« u kojima mogu bolje, i osobito sigurnije, naplatiti svoja znanja nego u »hrvatistanu«. Ili, jezikom nadležnih, »migracije su postale značajnije, što ne možemo nikomu zamjeriti, mladi su tražili nove izazove i« bla, bla… No što smo mi, mislim naši »slobodno demokratski izabrani poglavice«, za njih poduzimali da bi oni sad radosno, sa svojom dječicom po dočecima na našim trgovima pjevali i đipali? Dali im sigurna radna mjesta i dolične plaće? Osigurali im pogodne obiteljske stambene kredite? Ma, samo su ih obrazovali i… rastjerali ih, umjesto tih stotina vrana, koje mi svakog dana uredno auto zas…
– Ma, Vilkec moj, pretjeral si s tim tvojim krivim pitanjima. Bolje pazi kak’ voziš… – vedrom mirnoćom Debeli me primiri baš u presudnom trenutku. – Pravo je pitanje samo to zakaj na našem najljepšem Jelačić placu nisu za novu svirali Thompson ili bar Najbolji hrvatski tamburaši? Onda bi došel i ja i cijela moja familija, još i susjedi Golubi. Tad bi se i Nepalci među nama utopili! A ovak’, kakva im bila muzika, takva im bila i publika!
