Prvo čitanje donosi jedan od izvještaja o Davidovu usponu prema prijestolju. Spoznali su: još dok je kraljem bio Šaul, David je upravljao svim pokretima Izraela. Da, ne mora netko imati krunu na glavi da bi vladao! Prepoznali su tko je kraljevskoga potencijala. I nakon Šaulove pogibije ne postavlja se pitanje koga pomazati za kralja – gotovo aklamativno izabran je David. Kada je riječ o osobi podobnoj voditi narod prije svega hrabrošću i vojnom vještinom, nitko nije sumnjao da to mjesto pripada najmlađemu Jišajevu sinu. No kako će biti kada se radi o njegovu potomku koji ima privesti punini ono što je David započeo? Hoće li biti prepoznat?
Izraelci su stoljećima gajili nadu u obećanoga Spasitelja. Kao što je Bog preko proroka negda pomazivao kraljeve, tako će jednoga dana pomazati i obećanoga Spasitelja. On će biti Pomazanik u punom smislu te riječi jer će u njemu biti punina snage koja je u svim prethodnim pomazanicima bila tek naznačena, kao u slici. Satrt će sve neprijatelje, pred njim će lizati prašinu. No Pomazanik je sada na križu. Je li on onaj koga su očekivali? Nije na zlatnom prijestolju, nego na stupu srama, nitko mu se ne klanja. Vrijeđaju ga i izruguju, umjesto dvorjanima i ministrima okružen je razbojnicima! Umjesto luksuzne odjeće potpuno je ogoljen, izložen podsmijesima. Nikoga nije pokorio niti to namjerava. Eh, da su njegovi učenici znali što su iskali dok su govorili: »Daj da sjednemo jedan tebi zdesna a drugi slijeva…« Nisu mu zasjeli zdesna i slijeva. Pobjegoše s Kalvarije…
Što duže pogled zadrže na raspetom, popljuvanom i ismijanom na križu, iščekivanja mnogih Izraelaca, ali i kršćana, sve više se kolebaju: zar je on obećani Pomazanik, Spasitelj? On, poraženi, koji ne može ni sebe obraniti, on koji nema nikakve moći? Narod stoji i gleda ga, htjeli bi shvatiti što se događa, ali ne mogu. Vjerski poglavari, koji bi im trebali stvar rasvijetliti, također ne vide. Upravo su oni Pomazanika umjesto na kraljevski tron doveli na križ!
Zašto Isus šuti? Zašto ne spasi sam sebe od križa, a narod od Rimljana? Onda bi povjerovali! Povjerovali bi u koga? U Boga moćnoga koji pobjeđuje i ponižava protivnike? Koji uzvraća udarac na udarac, koji izaziva strah? To nije Bog Isusa Krista! Time bi poništio svrhu poslanja koje je imao na zemlji: pokazati svijetu lice Božje – da je on dobri Otac nebeski. Time bi Isus potvrdio sliku koju o Bogu imaju vjerski vođe i onaj dio naroda koji rješenje problema vidi u sili. Isus je, naprotiv, cijeli život propovijedao drugačijega Boga.
Bog u svojoj svemoći ne čini što god hoće, nego je prema svojim stvorovima neizmjeran i nenadmašan u ljubavi. Toliko ljubi da će učiniti sve kako bi čovjek rastao. Pa i služiti mu. Ne služe li roditelji djeci? Tako i on čini, i to prvi, jer čovjek, pa i ljudski roditelji, tek su na njegovu sliku! Svi ovi koji Isusa uokolo križa ismijavaju zapravo i sami su nosili križeve i služili svojoj djeci jer ih vole i brinu se za njih, ali nitko od njih nije prepoznao istinu njegova križa. Otčevu bol. Ponižavaju ga. Iako je nad Isusovom glavom natpis Kralj židovski, nitko od njih u tome ne prepoznaje istinu, misle da se radi o ispisanoj poruzi pa se pridružuju ruganjem.
Tu je strahota prizora: Bog koji je raspet i šuti, ljudi koji gledaju i ne shvaćaju! No strahota nije bila prisutna samo onoga dana. Traje i danas kad god oni koji su Isusovi bivaju progonjeni, lažno optuživani i blaćeni svakakvim izmišljotinama. Ili, još gore, kada oni koji na sebe stavljaju znak Isusova križa srljaju prema prvim mjestima, gdje god onaj tko ispovijeda Isusovo ime gaji žudnju za dominacijom, mržnju…
Pokraj Isusa dva razbojnika! Prvi uopće ne shvaća što se događa; želi dolje s križa: neka ih Isus oslobodi nevolje! Ne primjećuje da je upravo to zaslužio. Ne vidi kako ga i ovamo, u zasluženu kaznu osobno prati – Bog! U najtežim trenutcima mu je blizu, čak i u sramotnoj i zastrašujućoj kazni križa! Sin Božji ne će ustuknuti pred sramoćenjem i zastrašivanjem. Prvi razbojnik ne vidi i zato nema riječi zahvale; križ za njega ostaje samo mjesto muke i ništa više. I onaj drugi je razbojnik, ali ne očekuje privid spasenja, priznaje kako mu je na križu mjesto – tek sad je došao na svoje! Ovamo ga je doveo njegov životni put, bezbroj pogrješnih odabira koje je slijedio. No upravo na križu doživjet će istinsko spasenja jer umije cijeniti Isusovu prisutnost u tim trenutcima. Shvaća: Isus ne bi trebao biti pokraj njega, ali jest. Zavolio je tu prisutnost, ugodno mu je njegovo društvo. Priznaje ga Kraljem i želi biti s njim: »Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!«
Da bi stigao do Njegovih, opterećenih grijesima i besmislom, Sin Božji i sȃm je prihvatio križ. Preko križa dostiže svoje, dolazi do onih koji su na Njegovu sliku. Njima, u kojima ta slika blijedi, otkriva iskonsko lice Otca nebeskoga. Križ je, stoga, trenutak istine. S njega, mučnoga i krvavoga, blista neshvatljiva blizina i ljubav Božja: On je dobri Otac! Nije mu trebao naš aplauz. Želi istinu. Zato što je trenutak istine o najvećoj ljubavi, križ je Isusova kruna. Ljubav kraljuje! No, poradi toga što je trenutak istine, on je Njegovima ispit! Jer Isusu je križ bio raskršće na kojem se svrstao uz svoje – za nas. I Njegovi se pred križem svrstavaju – kroz život ići s Njime ili bez Njega. Za ljubav ili protiv nje. Za Njegovo kraljevanje u nama i po nama, ili protiv njega.
