KRIŽNI PUT Za kršćane koji žele slijediti Isusa uzimajući svoj križ

I. ISUSA OSUĐUJU NA SMRT

• Nevin čovjek je osuđen. Poistovjećuje se sa svima, i s onima koji nepravedno pate ili su prezreni, možda čak i osuđeni. Kako da ne mislimo na žrtve rata, na siročad lišenu prilika za dostojanstvenu budućnost, na one koji bježe od užasa prirodnih katastrofa i umjesto pružene ruke negdje ih dočeka bodljikava žica? Što reći o pothranjenoj djeci s velikim otečenim trbusima koja su u općoj ravnodušnosti osuđena na smrt od gladi? I o onim bićima koja su ubijena u majčinoj utrobi, čija je krivnja samo to što su začeta?
Uostalom, naše je rođenje već osuda na smrt: sigurni smo u to, nitko ne može pobjeći. Nisu važni vrijedni društveni položaj, status, boja kože, talenti koje posjedujemo: svi smo osuđeni na smrt, krivi i nevini, lijepi i ružni, dobri i zli. Zašto ne bismo počeli gledati na svoje rođenje kao na pripremu za smrt? Ta će presuda biti izvršena, ali Bog koji vidi u skrovitosti, koji ne gleda na vanjštinu, nego na srce, već ima spremno mjesto za svakoga.

II. ISUS PRIMA NA SE KRIŽ

• Isus uzima »svoj« križ. Svakomu njegov. Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mt 16, 24), rekao je. Daje nam primjer.
Križ je osoban, različit od križa sviju drugih. Onaj koji je Bog zamislio za mene: sviđao mi se ili ne. Štoviše: ne može mi se sviđati!
Koji je »moj križ«? Često je to tajna, poznata samo meni i Bogu. To je ono čega se sramimo, što pokušavamo sakriti. Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima… (2 Kor 12,9): koliki put valja prevaliti da dođemo do toga da se dičimo svojim križem!
Mislim da osobni spokoj, nutarnji mir, radost koja isijava na licu nije odsutnost boli: ovisi o sposobnosti da se ljubi vlastiti križ.
Ipak, ponekad smo u iskušenju da ga odbacimo, umjesto da ga uzmemo na leđa, umjesto da ga prihvatimo, zaboravljajući da je to naše blago, dar koji je Bog dao nama i nikomu drugomu!

• Evanđelje ne govori o Isusovim padovima. Možda su oni projekcija naših, gotovo svakodnevnih, padova pod teretom križa. U Onome koji je postao Čovjekom vidimo našu ljudsku krhkost.
Križ nas može pritiskati, ne samo da je težak, može biti pretežak, veći od naših snaga, veći od naše (dobre) volje.
Isusov pad predstavlja čovjekove granice: čovjek ne može više. Ljudski je pasti, ali gledajući Isusa, shvaćamo da to može biti i božanski jer »svet nije onaj koji nikada ne griješi, već onaj koji uvijek počinje iznova«, rečeno je vrlo mudro! Isus uvijek ponovno ustaje. U križnom putu prepoznajemo hod čovjeka koji pati, »pritisnutoga« teretom križa: onaj koji nikada nije pao, neka baci prvi kamen (usp. Iv 8, 7).

IV. ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU

• Majka je prva koja prilazi Isusu nakon pada. Majka suosjeća, ohrabruje, razumije. Ali prije svega, trči ususret.
Biti majka znači dotrčati tamo gdje vidimo da netko pada. Biti prvi u suosjećanju, opravdavanju, branjenju, ohrabrivanju, bez straha od osude, od toga što će ljudi reći.
Sin trpi pod teretom križa, Majka pati jer ne može preuzeti taj križ. To je Marijina muka: svjedoči Sinovljevoj boli, a ne može ništa učiniti, potpuno nemoćna. Nemoć je nevidljivi Majčin križ.
Koliko puta i mi susrećemo taj križ nemoći: Maria stabat, nije bježala, nije se okretala, nije uzmicala, bila je blizu, iako je znala da je nemoćna.

V. ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ

• Šimun je prisiljen pomoći Isusu. Nema izbora. Iako možda »nije svjestan« onoga što čini i tko je Onaj kojemu pomaže.
Koliko je onih koji su »prisiljeni« nositi tuđi križ, a da ne shvaćaju kako je to Kristov križ! Ali Isus cijeni tu gestu, i onda kada ne shvaćamo da se On krije ispod tog izmučenog tijela koje treba našu pomoć.
Križ naše braće i naših sestara je i moj križ. Koliko je osoba ismijano ili odbačeno zbog svojega križa. Postaju predmetom poruge sviju samo zato što su drugačiji. Već je velika stvar među ravnodušnim ili podrugljivim osobama biti »prisiljen« nositi križ. A mi ne shvaćamo koristi toga.

VI. VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC

• Nakon Majke, evo još jedne žene. Hrabro se izdvaja iz gomile kako bi obrisala Isusovo lice. Ali ona nije prisiljena, kao što je to bio Šimun Cirenac. Čini to slobodno, potaknuta ljubavlju. Ljubav pobjeđuje strah.
Ako se bojimo osude drugih, ako razmišljamo o njihovim mislima i sudimo o njihovim namjerama, u opasnosti smo da ostanemo nepomični, da zbog straha ništa ne učinimo. Bojimo se da ćemo biti osuđeni, ismijani, neshvaćeni, da ćemo ostati sami.
Ljubav daje snagu da se izdvojimo iz grupe, da napravimo prvi korak, da se ne zaustavljamo pred osudama drugih. Ljubiti znači ići protiv struje.

• Ponavlja se iskustvo osobnih granica. Ne događa se to samo jednom. Unatoč pomoći, ohrabrenju, suosjećanju, možemo ponovno pasti. Već smo to doživjeli, a sada nam se potvrđuje: križ može biti »pretežak«.
Koliko bismo puta željeli biti oslobođeni križa, i molimo te za to, i preklinjemo te. Sramimo se svojih ograničenja. I kada mislimo da smo došli k sebi, teret tvojega križa se vraća. I kako godine prolaze, čini se sve težim. Sve se češće vraća i s vremena na vrijeme nas može pritisnuti. I Isus je doživio iskustvo onoga koji ustraje u boli.
Danas se bojimo patnje. Još se više bojimo »vidjeti trpljenje« (pomislimo pritom na eutanaziju). Iskustvo nepodnošljive boli je dugotrajno: ali to je put kojim je prošao i Isus.

• Evo i drugih žena. Rijetko prisutne u trenutcima slave, čudesa, obraćenja, a snažno prisutne u trenutcima boli. Tko zna više ljubiti, zna i više trpjeti.
Bol i ljubav su povezani. Muškarci, hrabri učenici (kada je Učitelj bio moćan), nestali su. Ostaju žene, koje ne odbijaju bol. Njihova »izuzetnost« je ljubav.
Jedini muškarac kojeg Evanđelje spominje uz Isusa na samrti je Ivan: ljubljeni učenik. Ne postoji samo snaga mišića, postoji i druga snaga, snaga duše, snaga ljubavi.
Ženska prisutnost u Crkvi često je manje uočljiva od one muške, ali nije manje važna i učinkovita. Muška prisutnost ističe »moć«: stijenu na kojoj je kuća sagrađena; ženska prisutnost ističe »milosrđe« odnosno kuću koja stoji na toj stijeni kako bi prihvatila, ugostila, koja kaže: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni…. (Mt 11, 28).
Za muškarce je tipična struktura, ženama je svojstvena karizma. Oba su aspekta neizostavna, no ne treba ih miješati. Potrebna je ravnoteža između tih dvaju aspekata: stijena bez kuće ne vrijedi previše, kuća bez stijene ne može opstati.
Nema natjecanja između spolova u Crkvi, postoji samo jedna utrka: ona uzajamnog poštovanja: Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! (Rim 12, 10).

IX. ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM

• Patnja uistinu nema granica. Iskustvo neuspjeha više se puta ponavlja i ne trebamo se tomu čuditi.
Uči nas da budemo ponizni i milosrdni: ponizni u svojim padovima, milosrdni prema padovima drugih.
Samo onaj tko je ponizan uvijek pronalazi snagu da se digne. Samo onaj tko je milosrdan vjeruje da i drugi uvijek mogu početi iznova.
Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne… (1 Kor 10, 12).
Poniznost nam čak omogućuje da ne moramo pasti!

X. ISUSA SVLAČE

• Nakon grijeha, Adam se srami što je gol. Shvaća da nema ništa, da je ništa. Sve mu je bilo darovano.
Prije no što će uzeti grijeh svijeta, smrću na križu, Isusa svlače… Uzeo je na sebe grijehe svijeta, iskusio je što znači osjećati se »gol«, izgubiti dostojanstvo.
Sve je ispraznost… (Prop 1, 2). I život mora biti put ogoljenja. Nažalost, umjesto da naučimo »biti bez« stvari, s vremenom se navežemo na njih. Postoji opasnost da nam ono što nam se nekada činilo suvišnim ili nepotrebnim postane prijeko potrebnim. Svega ćemo biti lišeni, sve će biti podijeljeno u nasljedstvo, samo se jedno ne može podijeliti: ljubav, jer ljubav ujedinjuje, mržnja razjedinjuje. Ljubav je dobro predstavljena onom tunikom za koju baciše kocku, tunikom koja je postala ikona Crkve, jer bit Crkve mora biti ljubav.

XI. ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ

• Isus postaje jedno s križem. Više ne bježi. Ne može više ništa učiniti. Više nema snage govoriti: muca, žali se: Žedan sam!; vapi: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mk 15, 34)
Jedino što još može učiniti je ljubiti. Ženo, evo ti sina… sine, evo ti majke! (usp. Iv 19, 26-27), misli na majku i misli na učenike: misli na nas! Nastavlja ljubiti. Ljubi čak i neprijatelje: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! (Lk 23, 34). Konačno, posljednji čin ljubavi, prema Ocu, od kojega se upravo osjetio napuštenim: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! (Lk 23, 46).
Isus se daruje do kraja, ne zna ništa drugo činiti osim darovati se: Majci, Ocu, prijateljima, pa čak i neprijateljima!
Cijeli njegov život je dar. Njegova sloboda je u darivanju sebe. Unatoč čavlima, Isus ostaje slobodan jer ga, čak i pribijenoga na križ, nitko ne može prisiliti da ljubi, i nitko ga ne može spriječiti da ljubi: upravo je tamo slobodniji nego ikada prije. Samo onaj koji ljubi istinski je slobodan!

• Stvarno je umro. Sada se čini da se više ništa ne može učiniti. Postao je uistinu čovjekom, u svemu, nije se pretvarao. Doživio je i smrt.
Na tom drvetu visi tijelo, bez života, da, ali to je ljudsko tijelo.
I upravo tu, pred tim mrtvim tijelom, poganin vjeruje: Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji… (Mk 15, 39)
Još nije bio uskrsnuo, ali taj razapeti je nastavio govoriti. Rekao je: A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi (Iv 12, 32).
To je otajstvo vjere: to je svjetlo koje svijetli u tami; to je otajstvo života: pšenično zrno koje, ako ne umre, ne donosi plod; to je otajstvo ljubavi: ima je kada se daje.

• To mrtvo, sada hladno, tijelo predano je u naručje Majke. A i tebi će samoj mač probosti dušu… (Lk 2, 35). To je Marijina smrt. Dok je prije patila zbog nemoći, sada više ne pati, više ništa ne može učiniti, umrla je… u duši!
Možda je razmišljala o anđelu navještenja… o Elizabetinu znaku… o Isusu među učiteljima u Hramu… o svadbi u Kani… o čudesima… o uskrsnuću Lazara… ali sada? Tko još može nešto učiniti? S mrtvim tijelom u naručju. Nema više razloga za nadu. Za nju je Sinova smrt »stvarna«. Tko joj je mogao jamčiti da će uskrsnuti? Svi su otišli: čini se da je sve gotovo. Moglo bi se reći da je to prava Marijina smrt, smrt po »sudioništvu«, ali stvarna.

• Kamen je dokotrljan na grobna vrata, i neka se više ne govori o tome! Taj kamen želi zakopati, učiniti da se zaboravi. Okrenimo stranicu: već se diglo previše buke! Sada se vraćamo u normalu, čekamo drugog Mesiju, ugodnijeg, koji je više u skladu s našim planovima, snažnijeg, više Boga, a manje čovjeka!
Ali on je bio pravi Mesija, a oni to nisu shvatili! On je taj, a mi to još ne shvaćamo!
»Shvatiti« je uvijek izazov na koji smo pozvani. »Shvatiti« Božju ljubav, »shvatiti« njegovu prisutnost (Bio sam gladan… bio sam žedan… A kada to?… Učinili ste meni!).
»Shvatiti« da se povijest nastavlja, da je križni put hod učenika, svakog učenika, jučer kao i danas, i sutra… u iščekivanju uskrsnuća!