Apostol Pavao piše iz tamnice zajednici u grčkom gradu Filipima. Nije mu jednostavno, dijeli svoje osjećaje s njima te se odlučuje za žrtvu koja će im biti od koristi: »Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas.«
Kad god se čovjek nalazi pred izborom odluka koje su dvije krajnosti, osjeća se pritiješnjeno poput apostola Pavla. Približavanje izboru stišće, tako je i sveti Pavao osjetio u tamnici pritisak pred onim što mu se davalo kao izbor. Hoće li biti s Kristom i tako se do kraja odvojiti od onih kojima je potrebna pomoć ili će biti uz one koji su na putu vjere te se nebrojeno puta opet ražalostiti? Težak izbor. I sve se događalo dok je boravio u tamnici. Ona je pogoršavala situaciju pred kojom se nalazio.
Pavlova tamnica bila je mjesto gdje je doživljavao samoću, utučenost, prijetnje, izgladnjivanje, batine, ispitivanja. I tako, psihički se gotovo dotučen nalazi pred izborom na koji bi većina ljudi, da se nađe na njegovu mjestu, izabrala zajedništvo s Kristom. Da, iako to znači smrt te potpuni prekid sa zajednicom ili zajednicama koje za njega mole, to bi donijelo konačno ispunjenje stremljenja. Apostola Pavla u nasilju koje doživljava nosi Krist s kojim se poistovjećuje. On mu daje snage da ne posustaje. Kamo sreće onda što prije kod Krista završiti te konačno podijeliti radost što je u svim patnjama ostao postojan. Bilo bi to pak bježanje od stvarnosti u kojoj se našao, stoga je snažno rekao: »Ostati u tijelu potrebnije je poradi vas.«
Danas čovjek ne će osjećati tamnicu poput Pavlove niti će iskusiti takva progonstva zbog vjere kakva je doživio apostol, ali tamnice ostaju. Tamnica može biti brak dvoje ljudi koji više ne razgovaraju, nego se međusobno spotiču; posao koji se ne može prekinuti jer se nikakva druga prilika više ne otvara; kredit koji je počeo gušiti ukupna primanja pa je čovjek postao nervozniji; udovištvo u kojem se proživljava nezaustavljiva samoća. U današnjim tamnicama isto odzvanja Pavlovo pitanje: »Otići i biti s Kristom ili ostati u tijelu poradi vas?« Hoće li čovjek pobjeći u nekakav zamišljeni svijet vjere, posjećujući bezbroj crkava, sanjajući da Bog uvijek očekuje nekakve visoke, veličanstvene planove od ljudskoga života, a ustvari želi pobjeći iz stvarnosti u kojoj živi, s kojom se valja suočiti, od ljudi kojima može biti dostojanstven primjer življene vjere? Sveti Pavao nije pobjegao, on se suočio sa svojim strahovima, ostao je uz zajednicu, a time je na kraju ostao poput Krista kojega isto tako nije »mimoišla čaša« (usp. Mt 26, 39).
Ivan Zlatousti tumači Pavlovu dvojbu kao usmjerenje za koga se valja radovati, a za koga žaliti: »Ove su ih riječi trebale pripremiti za njegovu smrt da bi je mogli plemenito podnijeti kada ona nastupi. (…) Nemojmo onda samo tugovati za mrtvima, niti se jednostavno radovati živima. Kako? Žalimo za grešnicima kada umiru, ne samo kad umiru, nego i dok žive. Radujmo se pravednicima, ne samo živima, nego i mrtvima. Grešnici, ma gdje da bili, daleko su od Kralja, stoga su oni predmet naših suza. Nemojmo samo naricati za mrtvima, nego za onima koji su umrli u grijesima. Oni zaslužuju naricanje, udaranje u prsa i suze.«
Pavlov izbor jest kršćanski put kojim se valja uputiti. Najlakše je otići i pokupiti kofere iz mjesta gdje se više ne želi bivati i zauvijek zatvoriti vrata. Kršćanski je izbor ostajanje u tijelu, nije bježanje u duhovne stvarnosti da bi se, iskreno, sebi ugodilo. Kako je jednostavno propustiti nedjeljni objed i ostati u crkvi i po nekoliko sati samo da bi se izbjegao razgovor sa svojom obitelju! I onda se pravdati da se molilo, da se osjetila Božja blizina kao nikada do tada…
Pohvalno je i u starih ljudi kada se raduju susretu sa svojom djecom, unučađu, susjedima. Svi oni primjeri dok se raduju uspjesima mlađih umjesto da zbog svoje bolesti na druge šire nezadovoljstvo. Takvi nisu pobjegli od Pavlova izbora za razliku od staraca kojima su televizori po cijele dane upaljeni na duhovnim emisijama samo s razlogom da se ne bi suočili s obitelju koju su neuspješno odgojili. To apostol ne bi učinio. U tijelu se ostaje kada se prihvate vlastite tamnice neugode, kada se vjernik suoči s teškoćama života poradi drugih jer svojim životom želi biti uzor drugima.
Gospodine, daruj nam snage da ostanemo u tijelu jer je to potrebnije kao što je činio Isus koji je s nama i danas i u vijeke vjekova. Amen.
