Nije zahvalno vući paralele između sadašnjih i prošlih događaja, pa ni kada je riječ o epidemijama, sukobima i ratovima, jer se tako vrlo često, u želji za danas toliko naglašavanom aktualizacijom neke osobe ili situacije, događaji sagledavaju bez konteksta koji je nužan za njihovo potpunije razumijevanje. No to ne mijenja činjenicu da se u ljudskoj povijesti stalno javljaju različite nedaće kao što su potresi, ratovi, bolesti i da vrlo često ljudi na njih nalaze slične odgovore.
Jedna u lokalnoj povijesti dobro poznata epizoda iz života bl. Ozane Kotorske, prikazana na trima od ukupno 24 slike na brončanim vratima »njezine« crkve u Kotoru, govori kako je blaženica snagom svojih molitava i svojim poticajima znatno pomogla u obrani grada od turske opsade koju je vodio kapudan-paša Hajrudin Barbarossa 1539. g.
U njezinu najstarijem pisanom životopisu Serafino Razzi, firentinski dominikanac, povjesničar i erudit, bl. Ozani pripisuje vrlo aktivnu, gotovo presudnu ulogu u obrani grada: ona je, prema Razziju, višnjim nadahnućem potaknuta, pozvala k sebi biskupa Bizantija i providura Bemba i »jedinstvenom energijom i nadnaravnom učinkovitošću riječi« utješila ih i osnažila da se ne boje tiranina koji oružjem ide na njih jer će Bog biti s njima u boju.
Biskup i providur poslušali su savjet, nakon čega su uputili molitve Bogu, »svetim zaštitnicima i braniteljima njihova grada, sv. Tripunu mučeniku i sv. Vinku ispovjedaocu«. I u Razzijevu opisu, koji je i u jednostavnom prikazu na Lipovčevim brončanim vratima, čini se da je ta opsada bila samo neka kratka epizoda koja se sretno okončala, iako je zapravo bila riječ o itekako teškoj opsadi i napadu silnika čije je ime izazivalo jezu, a umijeće ratovanja bilo nadaleko poznato.
Život kotorske blaženice bio je omeđen četirima zidovima ćelije u kojoj je provela pedesetak godina kao rekluza, zatvorena dominikanska trećoretkinja. Uz stalnu molitvu, pokoru, post, trapljenje, razmatranje i ručni rad, bl. Ozana, premda odvojena od svojih sugrađana, bila im je stalno blizu te i sama posrednica Božje blizine, utjehe i mudrosti u raznim nedaćama. Životopisi nam govore kako su joj po savjet i molitveni zagovor dolazili ljudi svih životnih dobi i staleža, te su u njezinim riječima i molitvama primali ono što im je bilo najpotrebnije. Važno je naglasiti da takav strog i danas teško shvatljiv život u ograničenom prostoru i stalnoj pokori nije provodila u Kotoru i u drugim gradovima Europe samo bl. Ozana: tako su živjele brojne monahinje i monasi, prije i poslije nje, ali ipak, u povijesti naših krajeva jedino je njezina svetost prepoznata kao dostojna časti oltara.
O Ozaninoj ulozi u obrani grada teško je s povijesnoga aspekta govoriti sa sigurnošću: Razzi je u Kotor došao 24 godine nakon njezine smrti kao korizmeni propovjednik i tada se po svoj prilici upoznao sa životopisom koji je poslije priredio.
Iz vremena Barbarossine opsade Kotora postoji zapravo velik broj povijesnih izvora koji su vremenski mnogo bliži stvarnim događajima nego što je to Razzijev životopis objavljen 1595., a kako je to s pravom istaknula jedna istraživačica toga povijesnoga razdoblja grada Kotora, u njima se zapravo nigdje ne spominje bl. Ozana ni njezine zasluge, niti ju sam providur grada izričito spominje. Taj nas podatak ne treba nužno zapanjiti, već pozvati na oprez da u govoru o svetcima ne tražimo isključivo nadnaravno i izvanredno, nego da prepoznamo njihovu svakodnevicu prožetu Božjom prisutnošću i herojskim življenjem krjeposti.
Barbarossina opsada Kotora iz 1539. nastavak je zapravo mnogo većega tursko-mletačkoga sukoba, odnosno borbe za prevlast na moru, koja je započela još u 14. st., a trajala je do bitke kod Lepanta. Kotor se nalazio u posjedu Venecijanske Republike (svojevoljno) još od 1420. g. Mletačka vlast držala ga je posljednjim bastionom kršćanske – katoličke vjere, te je njegovim stanovnicima, poznatim pomorcima i trgovcima, dijelila brojne povlastice i prilike za napredovanje, a sam je grad bio važno raskrižje kultura i naroda, trgovine i svakovrsne razmjene ideja i dobara.
Hajrudin Barbarossa, rodom s grčkoga otoka Lezbosa, svoju je karijeru započeo kao gusar. Skupa s bratom od kojega je naslijedio nadimak »Barbarossa« (Riđobradi) pljačkao je kršćanske gradove Španjolske i Južne Italije. Postao je vođom alžirskih gusara te vladarom Alžira i Tunisa; njegova razbojništva čini se da nisu nailazila ni na kakve preprjeke, a ratni uspjesi bili su mu bez premca. Stupivši u službu Sulejmana Veličanstvenoga, posebno se istaknuo u bitki kod Preveze (Grčka), u kojoj je nanio katastrofalan poraz mnogo jačoj i opremljenijoj kršćanskoj mornarici kojom je pod stijegom Svete lige (1538.) zapovijedao Andrea Doria – otada je istočni dio Sredozemlja izgubljen za kršćansku vlast sve do bitke kod Lepanta 1571. Zbog glasovitoga uspjeha i bogatoga plijena kojim je obdario sultana, izabran je za admirala turske flote. Dok je za kršćane bio strah i trepet, u turskoj je kulturi slavljen kao jedan od najvećih heroja: njemu u čast podignut je mauzolej, veličanstven spomenik u Bešiktašu (europski dio Bospora), ime mu nose brojne institucije, ulice i trgovi, a u novije vrijeme o njemu se snimaju serije i filmovi.
U Boku Kotorsku Barbarossa je došao s jasnom namjerom koju je, nakon pretvaranja i traženja lažnih izlika za sukob koje možemo pratiti u korespondenciji, konačno obznanio u pismu upućenomu providuru Bembu: »Ne mislite da sam došao samo radi Herceg Novog, došao sam da ne ostavim dlan zemlje odavde do Carigrada koji ne bi bio pod vlašću sultana.« Stoga je bilo bolje da se odmah predaju i pristanu na plaćanje danka, nego da izginu. Čak je obećao dati i priliku za bijeg onima koji ne pristanu na predaju.
S druge strane, providur Giovanni Matteo (Ivan Matej) Bembo, nećak kardinala i jezikoslovca Pietra Bemba, po svojem dolasku na mjesto providura Kotora (prethodno je službovao u Zadru), nakon ponovnoga turskoga zauzimanja Herceg Novoga, odmah se dao na posao. Uvidjevši da su obrambene zidine u lošem stanju, po hitnom postupku naredio je njihov popravak i sam nadgledao gradilišta, povećao noćne i dnevne straže, nastojeći ništa ne prepustiti slučaju. Informacije o mogućem napadu doznao je od turskih glasnika već u srpnju 1538., a gotovo godinu dana nakon toga dopisivao se s Barbarossom koji je tražio najprije predaju Risna, a onda i Kotora. Imao je i svojega špijuna na turskim brodovima – franjevca iz Dubrovnika koji se ukrcao kao jedan od mornara.
U kolovozu 1539. strah i panika u Kotoru bili su u zraku osjetniji od ljetne sparine koja u to doba zahvati grad. Ludoviko Pasquali u svojem pismu upućenomu sugrađaninu Tripunu Dragu kazao je kako nikoga ne bi trebala čuditi vijest ako grad padne, ali u svoj toj tjeskobi nije, kako se vidi, nedostajala vjera u pobjedu: »Mi smo u opasnosti i tjeskobi, u velikim naporima i trudu, ali ne i bez velike i sigurne nade koju je zbog velike zdušnosti u naša srca utisnula dobrota Božja i velika hrabrost presvijetloga Bemba.«
Kada je opsada počela, Bembo je danomice obilazio vojnike i poticao ih na borbu. Zbog hrabrosti koju je grad pokazao, neki od neprijatelja počeli su strahovati. Barbarossa je doznao od nekih Morlaka koji su se spustili niz zidine preko noći da je Bembo dobro opremljen i odlučna duha, a i Bembo je bio dobro obaviješten o tome što se događa na Barbarossinim galijama: »Barbarossa nije mogao pljunuti, a da Providur to ne bi znao.«
Prije spomenuti franjevac, nakon što je sve dobro promotrio, bacio se u more i plivao do kopna da bi obavijestio providura kako je vojska slabo opskrbljena živežnim potrepštinama te da su kod njega neki izaslanici francuskoga kralja. Tih je dana svu prepisku s Barbarossom Bembo obavljao javno i javno dostavljao pisma kako ne bi bilo sumnje u njegove namjere.
Osim hrabrosti, providur je pokazao i zahtijevao vjeru i pobožnost od svojih sugrađana, kako nam svjedoči Pasquali: »Nije manjkalo molitava i pobožnosti. Postavljena su raspela u svim kutovima kopna. Žene i djeca hodali su bosonogi, moleći Boga, a providur sa svim poglavarima najprije se ispovjedio i pričestio, i svojim držanjem i izrazom lica, ulijevao je sigurnost u oslobođenje i pobjedu.«
U pismu svojemu stricu, kardinalu, providur će u ozračju skore bitke kazati da se prvi ispovjedio kako bi dao primjer cijelomu gradu, u čemu su ga nasljedovali, a potom će iskazati nadu u molitve svetih redovnica, časnoga klera i pobožnih žena. Nakon više neuspješnih pokušaja i pružena otpora, Barbarossa se povukao sa svojim brodovima.
