»Jedinstvena prilika! Provedite svoj ljetni odmor na uzbudljivom safariju kroz jedinstvenu floru i faunu naše metropole u srcu Europe, na samo dva sata vožnje od mora! Za obilazak gradskih i prigradskih površina obraslih vegetacijom kakva na ovim prostorima nije viđena od posljednjih dinosaura, svaki od sudionika fantastične turističke ture besplatno dobiva mačetu, kompas i sredstvo protiv ugriza krpelja i ostalih kukaca, od kojih neki tek čekaju da ih vi znanstveno klasificirate! Osjetite uzbuđenje u vlastoručnu sječenju trometarskih trava penjačica kroz prozor tramvaja u probijanju do prigradskih okretišta. U bliskom živom susretu doživite divlje svinje, lisice i hrvatsku četveronožnu kunu. Za najhrabrije nudi se pohod pod stablima vrana uz otimanje oko njihove mladunčadi poispadale iz gnijezda, ni tri kilometra od središnjega gradskoga trga (onoga s konjem i nekim jahačem na njemu). Ne propustite priliku za adrenalinski odmor u srcu naše metropole!«
Ljetujući u »svom dvorištu«, vozikajući se tramvajem i obilazeći parkove moga rodnoga Zagreba, zamišljam turističke oglase i slogane trenutačnih (nadam se) gradskih vlasti. Ako sam kod prvoga zagrebačkoga prašumskoga zarastanja i pomislio da se mladi dečki i cure, novi gradski poglavice ne znaju nositi sa starim Bandićevim liscima i kooperantima desperadosima, sada shvaćam da je ovaj svekoliki zeleni travnati »izrast« zapravo ipak baš njihov odabir, životno opredjeljenje. Ili se taj ljevičarski europokret stručno zove »odrast«, možda »nerast«, najprije »obrast«… Bilo kako bilo, ovo je znači njihov svjetonazor, to je ono što oni nazivaju »zelenim politikama«. Doista su zelene, doslovno i preneseno. Korovne vrste, koje još ni u enciklopedije nisu ušle, probijaju se u naše domove, rastu i kroz beton, a na dječjim igralištima osim po toboganu djeca se mogu spuštati i po lijanama, kao mali gradski Tarzani. Kad bi ih se roditelji usudili pustiti u travu višu od njih, često »miniranu« od strane četveronožnih ljubimaca… Ni pokojnici još nisu izišli pokositi i urediti svoj okoliš, a gradska bi groblja tek mogla biti prava turistička meka za razne uvrnute pustolove, izvor napete zabave i brze zarade: »Posijecite sve bršljane i saznajte tko počiva u kojem grobu! Nagradna igra: tko se prvi probije i otkrije grob Tome Tomića, dobiva jednoručnu flaksericu!«
Da je slavni Sienkiewicz živ, danas bi umjesto »pustinje i prašume« vjerojatno napisao roman »Kroz pustinju i (hrvatsku) metropolu«. Lako bi toj knjizi bilo napisati i recenziju, a osobito promidžbeni oglas. Evo se nudim: »Pročitajte knjigu o egzotičnoj ljudskoj skupini koja nas je iz svoje duhovne pustinje dovela do gradske prašume. Upoznajte poharani i opustošeni ljudski duh koji zagovara pobačaj odričući se vlastita potomstva, ali istodobno sanja zelenu budućnost!«
