Krajem prošle godine zaklada papinskoga prava »Pomoć Crkvi u nevolji« izdala je na 36 stranica izvještaj »Progonjeni i zaboravljeni« u kojem se analizira status kršćana u svijetu te se u promatranom razdoblju od 25 mjeseci (od srpnja 2017. do srpnja 2019.) pokazalo da je 300 milijuna kršćana suočeno s progonom, odnosno da žive u zemljama u kojima nema vjerske slobode te da su kršćani najprogonjenija vjerska skupina na svijetu. To znači da jedan od sedam kršćana živi u zemlji u kojoj vjera u Isusa Krista nosi rizik od proizvoljnoga raseljavanja, uhićenja, različitih kršenja ljudskih prava, pa čak i smrti. Stanje se u odnosu na ranije promatrano razdoblje nije poboljšalo, dapače, povećao se popis zemalja u kojima su kršćani progonjeni, a posebno su dramatični primjeri protukršćanskih progona zabilježeni u Burkini Faso i na Šri Lanki.
Rezultate istraživanja analizirala je bivša zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir, koja je detaljno proučila izvještaj »Progonjeni i zaboravljeni« te primjere iz 12 zemalja u kojima su kršćani u posljednje dvije godine pretrpjeli posebno teške oblike progona, uznemiravanja i zlostavljanja. Najteže je biti kršćanin u Mjanmaru, Srednjoafričkoj Republici, Kini, Egiptu, Indiji, Iraku, Nigeriji, Sjevernoj Koreji, Pakistanu, Filipinima, Šri Lanki i Sudanu.
Na temelju dokaza prikupljenih iz prve ruke, u izvješću se utvrđuje nekoliko značajnih trendova. »Izvješće pokazuje da je na Bliskom istoku opstanak kršćanstva u drevnom srcu vjere doveden u pitanje. Iako međunarodna zajednica počinje posvećivati više pozornosti religijskim progonima u regiji i drugdje, premalo su zapadne vlade štitile i pomagale kršćane tijekom genocida u Iraku i Siriji. Zbog genocida je nestao velik broj kršćana iz regije. Brojke su vrlo zabrinjavajuće: u Iraku je bilo 1,5 milijuna kršćana prije 2003., a sredinom 2019. ta brojka pala je ispod 150 tisuća, na čak 120 000, što je pad od više od 90 posto u 16 godina, tj. u jednoj generaciji. U Siriji je brojnost kršćanske populacije pala za dvije trećine od početka građanskoga rata u 2011., kada je kršćana još bilo više od 2 milijuna. Naravno, irački i sirijski vjernici ne mogu preživjeti još jedan genocid jer ih više ne će biti«, upozorava Marijana Petir.
U izvješću zaklade također se dokumentira progon kršćana i drugih manjina koji je znatno pogoršan u južnoj i istočnoj Aziji – u zemljama poput Indije i Mjanmara, gdje postoji sve veća prijetnja kršćanima od ekstremista čije je neprijateljstvo potaknuto kombinacijom nacionalizma i religije. »To je dodatno poduprto činjenicom da vlasti ne mogu ili ne žele provesti istragu i kazneno goniti te sankcionirati neprijateljsko ponašanje prema vjerskim manjinama. U Indiji sve više hinduista smatra da su kršćanstvo i islam došli izvana i da prijete hinduističkoj kulturi zemlje. Kršćani su redovito i lažno optuženi da prisilno obraćaju hinduiste, a slučajevi smrtonosnoga nasilja usmjerenoga na kršćane i muslimane postaju sve češći. Od 2017. do prve četvrtine 2019. prijavljeno je više od 1000 protukršćanskih incidenata. U 2018. godini više je od 100 crkava bilo zatvoreno.«
U izvješću »Progonjeni i zaboravljeni« navodi se da su u Kini provedene razne mjere za suzbijanje vjerske slobode. Kršćanstvo i islam pogođeni su sinicizacijom, vjernike se prisiljava da odbace vlastitu i prihvate kinesku kulturu, vjeru, životni stil i filozofiju. Postoji zabrinutost da će sustav socijalnoga kreditiranja u zemlji koji se temelji na visokoj tehnologiji biti iskorišten za diskriminaciju kršćana i drugih vjerskih skupina.
O problemu življenja vjere u Sjevernoj Koreji Marijana Petir kaže da je zaklada papinskoga prava došla do informacija da su mnogi kršćani završili u kampovima za političke zatvorenike samo zbog posjedovanja Biblije ili »nezakonitoga« ispovijedanja vlastite vjere. Dokumentirane procjene govore da je u takvim logorima između 50 i 70 tisuća kršćana te su izloženi prisilnomu radu, mučenju, gladi, silovanju i prisilnim pobačajima.
Izvješće pokazuje da je džihadistički teror u porastu u Africi. »Kad je Boko Haram znatno oslabio – iako je još daleko od poraza – kršćanski poljoprivrednici u regiji srednjega pojasa Nigerije podvrgnuti su brutalnim napadima muslimanskih stočara – Fulana. Dok sporovi oko zemljišta traju, činjenica da su Fulani opremljeni sofisticiranim oružjem, za što dobivaju financijske potpore, upućuje na zaključak da je u tijeku kampanja za islamizaciju Nigerije. Samo u 2018. prijavljeno je da je ubijeno više od 3700 kršćana. U izvješću se također dokumentiraju načini na koje samoproglašene islamističke milicije teroriziraju i ubijaju kršćane i nemuslimane u Maliju, Beninu i Burkini Faso. Malo se zna da se progon i zločini iz mržnje protiv kršćana u Europi i Latinskoj Americi povećavaju eksponencijalno. Desetci vjerskih objekata izloženi su vandalskim napadima, a mnogi muškarci i žene koji se deklariraju kao kršćani pretučeni su i ubijeni.«
Bivša europarlamentarka poziva zapadne vlade da uzmu u obzir rastući trend nasilja nad kršćanima te zaustave vjerske progone diljem svijeta. Napominje i da su predstavnici organizacije »Pomoć Crkvi u nevolji« upozorili međunarodnu zajednicu da pojača uporabu diplomatskih, gospodarskih te kao posljednje rješenje u odgovornosti za zaštitu, ako je to nužno, i vojnih snaga, da pomognu progonjenim vjernicima kršćanima te svima ostalima.
»Postoji hitna potreba da Europska unija i Ujedinjeni narodi budu na čelu usklađenoga međunarodnoga napora kako bi se na globalnoj razini pridonijelo stvaranju kulture obilježene pluralnošću i tolerancijom te da se potaknu nacionalne i lokalne vlade da blisko surađuju međusobno i s nevladinim vjerskim organizacijama kako bi se uveli takvi programi.« Ističe da je potrebno podizati svijest o problemu progona vjernika, na čemu je intenzivno radila u Europskoj uniji proteklih pet godina.
Navodeći izostanak konkretnih aktivnosti nakon izglasane rezolucije o genocidu nad kršćanima u Siriji i Iraku, nedovoljnu učinkovitost i snagu posebnoga izaslanika za promicanje slobode vjere i uvjerenja izvan EU-a, tvrdi da to pokazuje odsutnost osjećaja za političku odgovornost. »Izjave, rezolucije, povjerenstva i sastanci su dobrodošli, ali ne mogu biti jedini instrument kojim se Europa bori protiv kršenja ljudskih prava. Iako je EU najveći davatelj humanitarne pomoći u svijetu, novac sam po sebi nije dovoljan za rješavanje problema ako izostaje jasna politika. Budući da je sloboda savjesti, mišljenja i religije toliko važna u EU-u, ne bi trebalo donijeti nikakvu vanjskopolitičku odluku bez razmatranja toga temeljnoga prava sa svim dionicima. Novac poreznih obveznika EU-a trebao bi izravno otići lokalnim Crkvama kao pouzdanim partnerima u razvojnoj i humanitarnoj pomoći jer znaju stvarne potrebe ljudi i izvještavat će EU o svojim rashodima. Sporazumi o trgovini i suradnji trebali bi biti uvjetovani poštovanjem vjerskih prava i sloboda.«
Govoreći o odgovornosti političkih predstavnika, Marijana Petir kaže: »Sve to pokazuje da ne postoji stvarna politička volja u EU-u da se doista jednom zauvijek ljudska prava i pravo na slobodu vjere postavi kao prioritet europske vanjske politike. Premda je EU najveći davatelj humanitarne pomoći u svijetu, pa tako i u Siriji i u Iraku, nismo sigurni gdje u konačnici završava naš novac i u koje se svrhe on ustvari troši jer su unatoč silnim milijardama eura koje je dala Europska unija, kršćani gotovo iščeznuli i iz Sirije i iz Iraka. U prilog tomu ide i činjenica da je unatoč europskomu zakonodavstvu u kojem jasno stoji da Crkve mogu primati humanitarnu pomoć i pomoć za razvoj, Europska komisija uspostavila svoja pravila o darovanju novca, iz čega je isključila Crkve koje izravno pomažu najugroženijima. Sva nastojanja da uvjerimo Komisiju da promijeni ta nerazumna i proizvoljno utvrđena pravila nisu urodila plodom.
Europa kao ‘kolijevka’, a tako i kao zaštitnica demokracije, mora biti glavni dionik svjetske sudbine slobode vjere i ujediniti se u svojoj misiji univerzalne solidarnosti, pokazujući humanitarno vodstvo. Zaštita slobode vjere u skladu je s idejom i naslijeđem osnivača Europske unije, koji su bili praktični vjernici laici, išli su svaki dan na misu i čvrsto su vjerovali da Unija osim ekonomske zajednice mora biti i zajednica vrijednosti.«
Marijana Petir ističe da je jedina država članica Europske unije koja izravno pomaže progonjenim kršćanskim Crkvama od Bliskoga istoka do zapadne Afrike – Mađarska, a riječ je o organizaciji »Hungary Helps«. Ona je u posljednje tri godine sa 40 milijuna američkih dolara pomogla kršćanskim zajednicama, gradila škole i kuće, osigurala stipendije i pomogla da se 70 000 izbjeglica vrati svojim kućama. Uspostavljen je i poseban ured u mađarskoj vladi za pomoć progonjenim kršćanima. »Također treba istaknuti napore američke administracije i pomoć koju su oni dali kroz svoje agencije, posebice u izgradnji i obnovi gradova u Iraku. Ujedno, Amerika je pitanje pomoći progonjenim kršćanima postavila kao prvoklasno vanjskopolitičko pitanje koje nažalost Europska komisija još nije prepoznala kao temu niti je utvrdila svoju strategiju kad je u pitanju poštovanje slobode religije i suradnja s onima koji to pravo krše. Dapače, aktivnosti koje EU provodi ponekad djeluju kao da se nešto poduzima kako bi se moglo reći da se nešto poduzima«, rekla je Marijana Petir.
