Na početku liturgijskoga vremena kroz godinu ponovno se nalazi lik Ivana Krstitelja. On koji Isusa nije dobro poznavao otkriva u njemu Mesiju. Zabilježio je evanđelist Ivan riječi Ivana Krstitelja: »Ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.« Snažne su to riječi proroka koji nije želio zadržati dio slave, nego je čitavo svoje biće usmjerio prema Kristu
Ivan Krstitelj je imao pred sobom težak zadatak. Isus Krist mu je povjerio događaj vlastitoga krštenja. Mogao je od Isusa tražiti dio slave, ma mogao ga je i zanijekati kako bi zadržao svoje učenike. Kaže da ga nije baš dobro poznavao. Ta ga je činjenica mogla suzdržati od ikakvih emocija. Čemu se mučiti za onoga koga ne poznaješ? Trenutak Isusova dolaska pred Krstitelja mogao je postati koban događaj. Isus je mogao biti ponižen, ostavljen negdje sa strane, a sva slava pripala bi Krstitelju. No Krstitelj nije bio pokvarenjak, nije želio svoju slavu graditi preko nesreće drugih: »On treba da raste, a ja da se umanjujem.« Učinio je ono jedino ispravno – uputio je svojim primjerom na Spasitelja.
Bi li se danas ljudi zauzeli za Isusa po primjeru Ivana Krstitelja? U tom ključnom trenutku, koliki bi broj ljudi sebe istaknuo kao mesiju, a pravoga Spasitelja odlučilo ignorirati? Reći će netko: »Pa Ivan Krstitelj je vidio i posvjedočio Mesiju. Njemu je bilo lako izreći objavu koja mu je ionako bila dana!« I danas su ljudi osvjedočeni Božjom blizinom. Brojni su se obratili, skladali divne riječi o Bogu, stavili ga na prvo mjesto u svojem životu, a kada je nastupila ljudska slava, brzo su ponovno stavili sebe ispred svega. Ljudska taština nekada ne poznaje ni sjećanje ni padove ni žrtvu, nego samo vlastitu komociju. Ivanu Krstitelju nakon velikoga događaja krštenja nisu pljeskali. Ubrzo je zatvoren i obezglavljen u zatvoru. A da je čeznuo za slavom, možda bi izbjegao i zatvor jer bi ostao popularan u narodu. Nedostatak slave stajao ga je života.
U ovoj novoj godini bilo bi korisno započeti život poput Ivana Krstitelja: zaustaviti se na gradnji vlastite slave i staviti u središte svoje pozornosti Isusa Krista. Neka se čovjek sjeti što je Bog sve učinio. Može se malo češće zaviriti u svoju prošlost i otkriti u njoj tragove samoga Boga. Tada će se lakše poput Ivana Krstitelja posvjedočiti: »On je Sin Božji.«
Nije neobično da je Ivan Zlatousti pronašao i u svoje vrijeme ljude koji su umjesto Božje slave tražili samo svoju ugodu. Retke Ivanova evanđelja o Ivanu Krstitelju tumači: »Ali pazi. Bilo bi čudno da bi se liječnik ili postolar ili tkalac, mogli ispravno boriti za svoje umijeće, ali da onaj koji sebe naziva kršćaninom ne bi mogao dati razlog za vlastitu vjeru. Ipak, tako je naše jadno raspoloženje da svu brigu posvećujemo prvima, a stvari koje su potrebne i koje su temelj našeg spasenja, kao da su malo vrijedne te ih preziremo. Mi smo stoga krivi za bogohuljenje jer nismo budni u argumentima za pobožnost, nego smatramo ove stvari suvišnim i brinemo se samo za zemaljsko. Onaj tko se divi plesaču ili kočijašu ili borcu sa zvijerima, koristi svaki napor i smišlja da ne izgubi u sporovima, sastavlja obranu protiv onih koji u tome nalaze mane. Ali, kada se iznesu argumenti za kršćanstvo, svi pognu glave, češu se, zinu i povlače predmete prezira. Ne zaslužuje li to gnjev: smislili ste deset tisuća obrana za ljudske stvari, iako sramotne, ali o Kristovim čudima koje su privukle svijet, ne možete niti pomisliti, niti uopće marite!«
Kršćanin će u Ivanu Krstitelju prepoznati osobu poput koje valja ići kroz život. Iako on o Isusu nije preveć znao, ono što je vidio bilo je dovoljno da posvjedoči za Istinu. Moglo bi se više takvoga krstiteljskoga zanosa naći i u današnjim kršćanskim obiteljima. Oni događaji kada se za zajedničkim nedjeljnim ručkom umjesto o prolaznim novinskim događajima razgovara o Isusu. Kada bi se češće reklo »On je Sin Božji«, a manje petljalo u kojekakve želje da je on jedna od ponuđenih opcija. Koliko puta kršćani Krista i ne spominju! Sram da se njega prozove Bogom, sram da se želi živjeti kako je on živio na zemlji, sram da ga se ugleda u jaslicama, sram da ga se posjeduje na križu u kući. I sve kako se drugomu ne bi zamjerilo i na taj način sačuvalo svoju slavu. Ivan Krstitelj hrabro je stajalište svoje izrekao, sada čeka kako će kršćani nastaviti hodati tom utabanom stazom.
Gospodine, u Sinu vidimo Boga, pa daj da naše svjedočenje
bude hrabro poput Ivana Krstitelja, da u život unesemo
Tvoju slavu koja ostaje u vijeke vjekova. Amen.
