U jednom od prethodnih brojeva u svibnju odgovarali ste na pitanje smije li se zakasniti na misu pa onda bez obzira na to ići na pričest. U tom ste odgovoru podsjetili da je važno voditi računa o smislu mise i da su veći problem oni vjernici koji »redovito« kasne na misu, jer očito nisu razumjeli da se ni na jedan susret, pa tako ni na susret s Gospodinom u euharistiji ne bi smjelo kasniti – pa makar iz pristojnosti. Tako funkcioniramo i u svakodnevnom životu i nitko od nas, vjerojatno, ne voli ljude koji stalno kasne na zakazane sastanke ili susrete.
No moje pitanje nešto je drugačije naravi i nisam zabrinut zbog kašnjenja na misu. Dapače, redovito nastojim doći nešto ranije kako bih se i duhovno pripremio na misno slavlje. Ali moj je problem drugačiji jer se često ne mogu usredotočiti. Misli mi lutaju od početka mise i teško se mogu koncentrirati duže. Često čujem, a kao da nisam čuo propovijed. Isto to vrijedi za ostale dijelove mise, pa se pitam smijem li ja (ili bilo koji drugi vjernik) upravo zbog toga na pričest. Na ispovijedi uvijek osjećam da to moram ispovjediti, ali mi svećenici do sada nisu o tome ništa posebno rekli, nego bi me pozvali da budem sabraniji.
Čitatelj
Ne možemo Vam reći da ne smijete na pričest premda ste rastreseni jer valjanost pričesti ne ovisi isključivo o Vašoj sabranosti. Duhovno je stanje važno, a ono se odnosi na grijeh. Na pričest ne smijemo kada smo u teškom grijehu, a ne vjerujemo da je Vaša rastresenost namjerna i da bi se mogla na bilo koji način smatrati grijehom, nego je po našem sudu vjerojatno riječ o ljudskoj slabosti. Zato ćemo Vama i ostalim čitateljima ukratko prenijeti što o svojstvima dobre molitve, pobožnosti i sabranosti misli i piše moralni teolog Bernhard Häring, čije misli svima mogu biti poticaj za razmišljanje, ali ujedno dobra smjernica, pa i utjeha za svakoga vjernika.
Prema njegovu mišljenju, pobožnost se ne smije zamijeniti s molitvi potrebnom sabranošću, ali ni s osjećajima utjehe. »Sabranost se sastoji kako u upravljanju duhovne pažnje neposredno na Boga i njegovu prisutnost ili na neku božansku istinu tako i u pažljivu slušanju izgovorenih molitvenih riječi. U usmenoj molitvi nije nužno pažljivo pratiti svaku riječ ili rečenicu; dosta je ako je pažnja upravljena općenito na Boga. Time nije rečeno da usmena molitva, na čiji tekst nismo sabrani, nema smisla; jer je moguće da ona neprestano pobuđuje nutarnju molitvu, kad ona malaksava; nadalje, izgovarane riječi mogu druge poticati na molitvu i, konačno, doprinositi svečanosti kulta i osjećaju zajedništva u njem.«
Nakon toga objašnjenja Häring postavlja i pitanje može li se potpuno rastresena molitva uopće još zvati – molitvom, te citira J. B. Hirschera koji kaže da »svaka čisto izvanjska molitva nije dostojna toga imena«. »Bog je duh, i koji mu se klanjaju moraju mu se klanjati u duhu i istini«, kako pišu evanđelisti Ivan (4, 24) i Matej (15, 8). A da nutarnja molitva iščezava kod potpune rastresenosti, nastavlja Hirscher, neposredno je jasno ako se zna koja je bit molitve. Zato čisto vanjska molitva, to jest molitva usana, nije – bez one nutarnje molitve – uopće prava molitva. »Stoga se mora reći: tko kod molitve nema nikakve pobožnosti ni sabranosti, taj uopće ne moli, taj izgovara prazne riječi. Na to se odnosi Gospodinova riječ: ‘Kad se molite, ne izgovarajte prazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog nabrajanja mnogih riječi’ (Mt 6, 7). Ne tvori molitvu vanjska riječ, nego upravljanje duha Bogu. Bolji je žarki uzdah nego satima duga hotimično nepobožna molitva. No nehotična rastresenost ne čini još molitvu posve nevrijednom«, ističe Häring i pojašnjava koji su učinci pobožne i sabrane molitve, po kojima ćete i Vi moći prepoznati je li i Vaša molitva također sabrana ili ipak nije.
Na prvom je mjestu »životvorno djelovanje na dušu, utjeha srcu zbog stvarnoga susreta s Bogom«. Takva učinka, kaže, nema u rastresenoj »molitvi«, jer u njoj nema ni stvarnoga susreta s Bogom. Na drugom mjestu navodi »činjeničnu uslišanost prošnje« jer Bog može uslišati i rastresenu molitvu ako vidi ozbiljnu volju molitve. Potom govori o učinkovitosti dobroga djela, to jest pojašnjava »zaslužnost čina pred Bogom, vrijednost zadovoljštine za grijeh, proslavljanje Boga«. »Ovaj treći učinak ima i rastresena molitva – već prema mjeri dobre volje da se dobro moli.«
I u Knjizi Sirahovoj čitamo: »Ne ponavljaj riječi u molitvi!« (Sir 7, 15), a i Isusova opomena da ne govorimo mnogo praznih riječi (Mt 6, 7; 23, 14) osuđuje jedino ponavljanje koje je bez osjećaja, koje je bez duha, kao i pogrješno pouzdanje u gomilanje riječi, ali nipošto ne zabranjuje žarko i usrdno ponavljanje u molitvi. Ono što bi bio grijeh protiv molitve ne bi bila nehotična i neželjena rastresenost protiv koje se treba boriti, ali bi grješna molitva bila ona licemjerna koju je i Isus osudio kada je rekao: »Kada molite, ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi« (Mt 6, 5). Nepobožna je molitva obično samo lak grijeh jer se rijetko može pretpostaviti da je prisutna sasvim slobodna i zlobna volja uvrijediti Boga – dok je sigurno prisutna i neka spremnost na molitvu. Ipak, u stalno nepobožnoj molitvi može doći do izražaja i njezino podcjenjivanje, odnosno potpuna ravnodušnost prema Bogu, i tako do teško grješnoga raspoloženja. Mislimo da kod Vas, po onom što ste nam napisali, o tome nije riječ. A budući da kršćanska savršenost i savršena molitva idu ruku pod ruku, svaki je kršćanin dužan težiti pobožnoj, sabranoj i savršenoj molitvi kao što je dužan težiti i savršenosti, to jest svetosti.
