»Kad sam godine 1944. upoznao u Beču Andriju Ilića, on je već tada bio izgrađeni pjesnik. Prigodom proslave njegove doktorske promocije rekao je par riječi, u kojima je sadržan čitav njegov nazor na sviet i posebno na književnost. Govorio je o Bogu, domovini, majci i moru. To su pojmovi, u koje Ilić vjeruje neslomivom vjerom i koji daju snagu njegovoj pjesničkoj inspiraciji.« Tako je o pjesniku Andriji Iliću napisao 1952. u Madridu u predgovoru njegove zbirke »Draga zemlja« svećenik Damjan Rodin, poslije hrvatski misionar u Brazilu.
Rođen je 6. travnja 1917. u Visu, gdje je završio pučku školu. Klasičnu gimnaziju maturirao je u sjemeništu u Splitu, jednu godinu studirao je teologiju, a zatim na tadašnjem Hrvatskom sveučilištu romanistiku i filozofiju, diplomiravši 1942.
Studij je nastavio u Beču, gdje je doktorirao iz filozofije 1944. Neko je vrijeme bio asistent na Sveučilištu u Zagrebu te lektor hrvatskoga jezika i književnosti na Sveučilištu u Beču. Kraj rata i dolazak Sovjeta doživio je u Češkoj, o čemu je objavio uspomene u »Hrvatskoj zori« 1996. Nakon rata prvo je ostao u Austriji, 1947. odlazi u Englesku, a nešto poslije nastanjuje se u Madridu. Za Euharistijski kongres u Barceloni pripremio je kao suautor višejezičnu brošuru »Croatia«. Jedan je od suosnivača Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta 1956. i njegov je glavni tajnik, kako se 1971. potpisuje u »ABN Correspondence – Bulletin of the Antibolshevik Bloc of Nations«. Poslije je živio u Buryju kod Manchestera u Engleskoj, gdje je umro 2002.
Prije i tijekom II. svjetskoga rata surađivao je pjesmama, jezičnim studijama, raznim člancima i prijevodima u »Omladini«, »Plavoj reviji«, »Plugu«, »Hrvatskoj reviji«, »Hrvatskoj smotri«, »Hrvatskoj mladosti«, »Nastavnom vjesniku«, »Hrvatskom krugovalu«, »Novoj Hrvatskoj«, »Ustaškom godišnjaku«, »Glasniku sv. Terezije Maloga Isusa«, »Glasu omladine sv. Ante«, »Katoličkom tjedniku« i dr. U emigraciji također surađuje u brojnim hrvatskim publikacijama, među ostalim u čikaškoj »Danici« i »Hrvatskom kalendaru«.
Objavio je prijevod sa starofrancuskoga »Život sv. Aleksija« 1942. (pretisak 2011.) te pjesničke zbirke »Lutanja« 1942. (pretisak 2007.), u kojoj prevladava misaona poezija, i »O tugama i ljepotama Hrvatske« 1952. Zbirka »Daleka zemlja« iz 1952. (pretisak 2007.) u znatnoj je mjeri religiozno intonirana. Među više pjesama (»Oltari hrvatske katedrale«, »Vjerujem«, »Molitva za čuvarice naših ognjišta«, »Cvieće sv. Ante«, »Božićna radost«, »Predlažem konferenciju u Asizu«, »Molitva Gospi«, »Molitva bieloj Hostiji«, »Križ«, »Božićni psalam« i dr.), pjesma »Molitva hrvatskih izbjeglica« kvintesencija je njegove vjere i prognaničke sudbine:
da ne smalakšu slabašna tiela na mučnome putu
pretežke Golgote, kojim koraca hrvatska Nacija ciela.
prati nas rastepene svietom.
Napuni nas sve, o dobri Gospodine,
Tvojom božanskom milošću svetom.
koji se nikome ne mogu potužiti,
i nevinost trave nad grobovima mrtvih,
što padoše htijući Istini služiti.
što vjeruje u Te, živi i umire za Tebe,
Gospodine, i svetu slobodu!«
To je njegova »Svakidašnja molitva«:
i svježinu trave nasmijanih zora.
Daj mi krotkost palme s predrage daljine
i čistoću šljunka sa obala mora.
svietle staze u proplamsaj snažnog luka,
nek se naši u dolini suza sjete,
da će ipak jednom doći konac muka!«
Za zbirku »Draga zemlja« Rodin je napisao da je vjerni odraz Ilićeve pjesničke duše i njegova temperamenta, njegova »kremenitog rodoljublja i nepatvorenog katoličkog uvjerenja«. »Svatko, tko bude čitao Ilićeve pjesme,… obnovit će svoju vjeru u Boga i Hrvatsku.« Iako osobno nije proživio bleiburšku tragediju, posvetio joj je veći broj stihova, među ostalim i »Slovenski psalam«, »u kojem zaziva Božji blagoslov za slovensko nebo, lahore na Triglavu i slovensku zemlju, koja je vječno počivalište mnogih hrvatskih mučenika« (M. Grahek-Ravančić). Posebno je nježno pjevao o majci i moru.
Godine 1968. uredio je u Madridu zbornik »Naša domovina«, a sa Stjepanom Heferom objavio je u Buenos Airesu 1972. memorandum »La cara oculta del titoismo« (»Skriveno lice titoizma«). U Engleskoj je priredio i uredio dva broja revije na engleskom jeziku »Croatia«. Kao prevoditelj, uz ostalo, surađivao je s fra Dominikom Mandićem u prijevodu na engleski njegova djela »Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda« te je na engleski preveo 1994. djelo Martina Grabarevića »Kalvarija hrvatskog borca« (»Calvary of a Croatian Freedom Fighter«). Supotpisnik je »Apela hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji« iz 1967.
Iako su mu pjesme objavljene u nekoliko antologija, njegovo književno djelo i život još su prilično u sjeni pa bi ih trebalo istražiti i kritički predstaviti.
