Molitva iz Knjige Mudrosti može se podijeliti u tri strofe. Prva strofa, obraćajući se Bogu kao stvoritelju svemira, podsjeća na stvaranje čovjeka koji treba vladati svim stvorenjem. Doista, u Knjizi Postanka Bog kaže: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!« Molitelj spoznaje svoju slabost i nesposobnost pa traži od Boga mudrost kako bi po »pravdi i zakonima« mogao upravljati. Druga strofa te molitve započinje predstavljanjem molitelja kao kralja i sudca, kao onoga koji je gradio Hram u Jeruzalemu. Time se jasno daje do znanja da se tu misli na Salomona kao na toga zamišljenoga molitelja, premda je tekst te molitve nastao mnogo kasnije. Kralj moli za mudrost kako bi znao upravljati Božjim narodom. Naposljetku treća strofa, koja čini i liturgijsko čitanje, započinje podsjećanjem na Božju nedokučivost, a posebice na nemogućnost dostizanja njegovih misli. Opis čovjeka, njegovih strahova, stanja njegova tijela i odnosa tijela i duše doziva u pamet rječnik drevne grčke filozofije, no pisac knjige mudrosti nema pritom namjeru naglašavati odvojenost tijela (zemljanoga šatora) od duše. Duša za njega nije zatvorena u tijelu kao u nekoj stupici iz koje bi se trebala osloboditi, nego je s tijelom bitno združena. Upravo zato i duša osjeća breme tijela. Čovjekova ograničenost sprječava ga u njegovoj želji da se približi Bogu i da istraži njegove namisli. No tada molitelj iz sadašnjega vremena prelazi u prošlo: Bog se već bio približio čovjeku, već je dao svoju mudrost, a taj je dar poistovjećen s poslanjem Božjega Duha. To je bio jedini način kojim su ljudi mogli spoznati Božju volju. U vrijeme kad je nastajala Knjiga Mudrosti u židovstvu se mudrost i Božja volja počela uspoređivati sa Zakonom – Torom. Tako se i tumačilo da upravo Tora postaje sredstvo spoznaje Boga i njegove volje, ali i sredstvo spasenja. Riječ je o spasenju u raznim zemaljskim pogibeljima i nevoljama. Kasniji će razvoj misli dopustiti i eshatološko, pa i mesijansko tumačenje. No i tada spasenje se događa djelovanjem Božje milosti, posredovanjem njegove mudrosti.
Odlomak iz Evanđelja po Luki donosi Isusove riječi upravljene »mnoštvu« koje putuje zajedno s Isusom, a govore o uvjetima koje treba ispuniti ako se želi biti njegovim učenikom. »Mržnja« prema otcu i majci, ženi i djeci, braći i sestrama ne potiče učenike da doista mrze svoje bližnje jer bi se to protivilo sveukupnoj poruci evanđelja, nego podsjeća na Isusove riječi s početka njegova putovanja prema Jeruzalemu. Ondje je jasno da je riječ o izboru prioriteta pred kojim se nalazi svatko tko želi ići za Isusom. To vjernikovo putovanje za Isusom mora biti ispred svake obiteljske veze, no obiteljske veze nisu isključene iz toga putovanja. Isti je slučaj i sa životom. »Mrziti« svoj život znači biti spreman i odreći ga se poradi nasljedovanja Isusa, ali ne i odreći ga se bez razloga. U tom izboru pred kojim se svaki Isusov učenik nalazi, želi li ga slijediti, sastoji se njegov križ. To je preduvjet da bi čovjek mogao biti Isusovim učenikom. Dvije prispodobe koje slijede upozoravaju na potrebu promišljanja prije nego što se krene za Isusom. Čovjek mora biti svjestan svojih odluka i posljedica svoga izbora. Prije nego što se krene za Isusom valja prihvatiti da je on jedini razlog čovjekova djelovanja i življenja.
Poslanica Filemonu kratko je pismo apostola Pavla Filemonu kojega je Pavao obratio na kršćanstvo, baš kao i njegova roba Onezima, kojega označava kao »svoje dijete« koje je rodio u okovima. Na taj način kaže da ga je obratio kršćanskoj vjeri, i to u zatvoru, kamo ga je Onezim došao potražiti. Ime »Onezim« na grčkom znači »koristan«, pa se u sljedećem retku, koji liturgija nažalost ispušta, jasno vidi igra riječi, kad Pavao opisuje Onezima kao »negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna«. Taj je odbjegli rob tako postao dostojan svoga imena po svom obraćenju i prihvaćanju vjere. Takva, promijenjena, Pavao ga šalje natrag njegovu vlasniku. Valja imati na umu da je to vrijeme raširenoga ropstva u kojem je cijeli društveni poredak bio utemeljen na takvim odnosima među ljudima. Pavao ovdje na vrlo osoban način otkriva i svoje uvjerenje o takvu društvu. Nisu mu na prvom mjestu formalne, zakonske veze koje podlažu ljude jedne drugima, nego stvaran odnos među osobama. Prvo se uočava apostolov odnos prema čovjeku, robu kojega je obratio na kršćanstvo: njega naziva svojim »srcem«. Potom Pavao otkriva svoj odnos prema Filemonu: premda bi volio imati uza se Onezima koji mu je prirastao srcu, apostol ga vraća Filemonu, poštujući njegovu slobodu, ali i njegovo tada zakonito vlasništvo nad robom. Na trećem je mjestu odnos između Filemona i Onezima te Pavao upozorava Filemona da svoga roba može pridobiti zauvijek, ali na sasvim drugi način: »ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga«. Tu se iščitava i prikrivena Pavlova želja da Filemon dade slobodu svomu robu. Ipak, apostol naglašava da čovjek u svim društvenim uvjetima može ostvariti kršćanske međuljudske odnose utemeljene na ljubavi.
