Stalno do Hrvatske dolaze komentari o tome kako kršćanstvo gubi na važnosti u Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama, ali i vijesti da pada broj vjernika i raste broj onih koji napuštaju Crkvu. Kako to da Crkva ne uspijeva biti »protuteža« toj rastućoj dezorijentiranosti u sekulariziranom društvu?
Čitatelj
Činjenica jest da kršćanstvo u suvremenim društvima, pa ne samo u onom njemačkom, doista na neki način kod nevjerujućih, ali i kod određenoga dijela vjernika, nema više onu važnost kakvu je imalo u ranijim povijesnim razdobljima. Društva se, kako i sami pišete, već desetljećima – da ne kažemo stoljećima – sekulariziraju, pri čemu se sekularizacija (u kojoj je država odvojena od Crkve i Crkva o države) pretvara nažalost sve češće u sekularizam, to jest u borbeni pokušaj umanjivanja uloge, pa čak i isključivanja Crkve iz cjelokupnoga društvenoga života. Iz toga proizlazi još jedna neprijeporna činjenica: ni vjernici nisu ostali imuni na te pritiske pa i sami često kao logičnu prihvaćaju nelogičnu »priču« o tome da se Crkva ne smije »miješati« u društvena, posebno politička pitanja, u društvima u kojima djeluje. No to je samo jedna strana medalje i ne bi bilo primjereno da se za sadašnji položaj Crkve u društvu upozorava samo na one koji nisu članovi Crkve, nego moramo početi od sebe i razmisliti o tome što smo mi – kao članovi Crkve – poduzeli i poduzimamo da nas naša braća i sestre u vjerni ne napuste. Odgovornost cijele Crkve u tome je isto tako jako velika, na što su upozoravali – da samo navedemo neke – sveti papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI., a s time nastavlja i papa Franjo, koji su sa svojim suradnicima nastojali i nastoje Crkvi – nakon niza pogrješaka, skandala i teških grijeha s kojima se danas suočavamo – vratiti vjerodostojnost i pokazati da Crkvu i dalje, bez obzira na ljudske pogrješke bilo crkvenih službenika bilo vjernika laika, i dalje vodi Duh Sveti. Mnogi su razlozi doveli i do osipanja broja vjernika u Njemačkoj, ne samo u Katoličkoj, nego i u Evangeličkoj Crkvi. Oni koji »izlaze« iz Crkve u Njemačkoj (a znamo da je to formalni čin jer se krštenjem neizbrisivo postaje članom Crkve) navode razne razloge: neki smatraju da Crkva ne upravlja dobro materijalnim dobrima koja oni prikupljaju uplaćujući »crkveni porez«, drugi su nezadovoljni ili konsternirani skandalima (posebno onima vezanim uz spolno zlostavljanje maloljetnika), a treći se ne slažu s crkvenim naukom i moralnim naučavanjem te ističu da Crkva nije »dovoljno otvorena« i ne prati »društvene trendove«. Ima li Crkva odgovor na sva ta – i mnoga nespomenuta – brojna pitanja? Po našem sudu, ima. I to pokazuje iz dana u dan. Vjerujemo da i Vi vidite da se iz djelovanja Crkve – kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini – to može i potvrditi. I to ne samo na razini dokumenata, nego i konkretnih čina kojima Crkva – ostajući vjerna svojoj nepromjenjivoj naukovnoj i moralnoj tradiciji – nudi nove odgovore i pronalazi nove pastoralne putove, među kojima ćemo navesti samo jedan: sinodski hod koji je pokrenuo papa Franjo i koji bi vjerničkoj zajednici, ne samo u Njemačkoj, nego u cijelom svijetu, trebao pomoći u boljem razumijevanju crkvenoga nauka i lakšem suočavanju s teškoćama s kojima se susrećemo u suvremenim sekulariziranim društvima.
