Ako bi apsolutnomu početniku u otkrivanju kršćanstva trebalo prereći u nekoliko rečenica što ono jest, čini se da bi bilo dobro početi od onoga što mu je istinsko središte, a to je govor o Kristu koji se kao živi kruh daje da ga se blaguje. Jasno, isti govor nije nimalo jednostavan za shvaćanje. Jer što znači da je Isus kruh živi?
Da nije jednostavno odgovoriti na to pitanje potvrđuje i evanđelje osamnaeste nedjelje kroz crkvenu godinu u kojem sam Krist govori o sebi kao kruhu života, no narod koji ga sluša ne pokazuje istinsko razumijevanje toga govora. Jer koliko god se trudio, Kristu teško polazi za rukom okupljenomu narodu pokazati da kruh koji on daje nije tek materijalni i propadljivi kruh, onaj što siti utrobu.
Dublje shvaćanje gladi i sitosti
Dodatnu teškoću nalazimo i u činjenici da je početak šestoga poglavlja Ivanova evanđelja usredotočen na opis Isusa kako hrani veliko mnoštvo ljudi. I doista, valja priznati da u jednoj takvoj atmosferi ljudima teško polazi za rukom otkriti u Kristu nešto više od tek pukoga hranitelja mnoštva.
I to kruhom koji siti utrobu do druge prilike. Gladan pak čovjek teško počinje promišljati o filozofiji budući da mu je jedina briga utaživanje trenutačne gladi. Svjestan svega toga, Isus ne paničari, ali ih postupno vodi prema dubljemu shvaćanju gladi i sitosti. Na taj se način Ivanovo evanđelje ponovno otkriva kao knjiga koja na puno dublji način od sinoptičkih evanđelja prikazuje Isusov lik. Ivan se igra slikama i simbolima, dvostrukim smislovima riječi, ne bi li čitateljima uputio svoje duhovne poruke. Zato ne treba čuditi da u šestom poglavlju nanovo kroz uporabu dvostrukoga značenja jednoga pojma taj genijalni pisac odašilje svoju poruku. U čemu se ona pak sastoji?
Naime, govorom o kruhu koji je propadljiv te utažuje privremenu glad Ivan želi uputiti na postojanje kruha koji nije privremen, nego je trajan izvor sitosti. Kruh koji je privremen umnožio je i razdijelio Isus na početku toga poglavlja. Ipak, evanđelist želi da čitatelj sada posveti pozornost samomu djelitelju kruha, a to je Krist. Kao da želi drugim riječima reći: ako ste s Kristom, imat ćete uvijek kruha. Ili svjetovno rečeno: bolje je čovjeka naučiti pecati ribu nego mu davati istu ribu koja je već upecana.
Garancija vječne radosti
Upućivanje na umijeća i načine dolaska do istinskoga ispunjenja čovjeka mnogo je važnije od povremenoga hranjenja mrvicama koje padaju sa stola gospodara. Upućujući tako na dublje shvaćanje Isusove osobe koja je sama kruh života, Ivan želi slušatelje poučiti kako je u životu temeljno postavljanje Krista u središte, a ne tek ispunjavanje trenutcima sitnih ili većih radosti.
Jer ako je Krist istinska snaga i izvor milosti, a čovjek neprestani tražitelj ispunjenja nutarnjih čežnja, logično će biti da će otkriće Krista koji ispunjava te iste čežnje biti garancija vječne radosti. Tko bi tada pomišljao o nečem drugom? Međutim, to se često ne događa.
Čovjek kao biće koje je ranjeno svojim strastima i materijalnim nagnućima teško se upušta u promišljanja o nečem što nadilazi opipljivo. Osobito je to pak činjenica u kulturi u kojoj čovjek danas živi – kulturi brzih rješenja te nestalnosti ljudskih stajališta. Štoviše, govor o nekim trajnijim stajalištima i vrijednostima u ljudskom životu prečesto biva ismijan jer za takvo što važno je u sebi imati potencijal duha. Tek čovjek otvoren za ono što je nepropadljivo, neprolazno jer je istinski produhovljeno, moći će svoj pogled usmjeravati prema nečemu većemu od ovoga ovdje i sada.
Prepustiti se izvoru radosti
Čovjek koji je na putu otkrića ispunjenja svojih nutarnjih čežnja pozvan je otkrivati onoga koji ih istinski može ispuniti. Koliko god mu se činilo da je njihov ispunjavatelj on sam, već dublji i iskreniji pogled na život kazuje da mu radost biva darovana.
Radost se događa u trenutku kada se čovjek prepusti izvoru radosti i mira, a to je sam Bog. I to je ono što Krist u svojem govoru slušateljima u Kafarnaumu želi pokazati. Vodi ih od površnoga prema dubljemu shvaćanju njega samoga. Kazuje im da se Bog ne prikazuje tek u trenutcima ispunjavanja vlastitih želja i prohtjeva, nego u djelima koja su djela Božja.
Rad kojim se čovjek na zemlji trudi steći materijalno bogatstvo, ako je svrha samomu sebi, a ne vodi k ispunjenju dubine odnosa s Kristom, ne će čovjeka istinski ispunjavati. Otkriće pak Krista kao onoga koji daje kruh živi, jer to on jest u svojoj osobi, dovodi čovjeka do istinskoga zadovoljstva i vječnosti u Bogu. A nije li to cilj kršćanskoga života?
