Ivan Velerajter aktivni je vjernik u župi sv. Mihaela arkanđela u Lovasu. Jedan je od najbližih suradnika župniku Domagoju Vidakoviću, nastojeći svaki svoj slobodni trenutak darovati zajednici kojoj pripada. Ujedno je aktivni član molitvenih vjenčića sv. Josipa, a pobožnost Marijinu zaručniku uspio je proširiti i među župljanima u svojem mjestu.
Rođen je 14. rujna 1960. kao treće dijete u obitelji u Privlaci nedaleko od Vinkovaca, u župi sv. Martina biskupa, u kojoj je kršten i primio sakramente prve pričesti i potvrde. Majka mu je bila Dragica, djevojački Alić, a tata Stjepan Velerajter, oboje iz Vinkovaca. Zajedno s bratom Adamom i sestrom Anom odrastao je u skromnosti. U kući je prevladao katolički odgoj, premda roditelji, napominje sugovornik, nisu nametali svoje poglede. »Moj vjernički život u moje se rano vrijeme svodio na odlazak na vjeronauk i na nedjeljne mise«, pojašnjava sugovornik i dodaje: »Nakon završene srednje ekonomske škole u Vinkovcima otišao sam raditi u Pulu. Konobario sam uglavnom. Kako sam stanovao u blizini samostana i crkve sv. Antuna, tako je sv. Antun postao svetac kojega sam molio za svoje potrebe i čijim sam zagovorom zadobio mnoge milosti.«
Nakon nekoliko godina života u Istri vratio se u rodnu Slavoniju 1983. godine. Suprugu Mariju Šat, rodom iz Bogdanovaca, upoznao je na župnom proštenju u Privlaci. Nastanili su se u Lovasu. »Mislili smo da našoj sreći nema kraja, kupili smo kuću koju smo počeli renovirati. U to je vrijeme započeo Domovinski rat pa smo na 13 godina otišli u progonstvo u Fažanu, u župu sv. Kuzme i Damjana.« U Istru su se vratili kao roditelji dvoje djece, a u Fažani im se rodio treći, najmlađi sin. Pobožnost sv. Antunu nastavio je njegovati i ratnih devedesetih. Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja obitelj se vratila u Lovas. O sv. Josipu radniku 2003. hodočastili su u Karlovac zajedno sa župljanima iz Fažane. Tada se prvi put »susreo« sa Marijinim zaručnikom. »To je hodočašće na mene ostavilo snažan dojam, ali ni sam nisam znao što bih trebao napraviti, iako sam osjećao želju i stalno je nešto tinjalo u meni, i ne sluteći do čega će to dovesti 20 godina kasnije«, pojasnio je Ivan Velerajter.
Godine 2016. za obitelj su došli veliki izazovi. Velerajter, njegov sin i supruga bili su suočeni s ozbiljnim zdravstvenim teškoćama. »Najstariji sin u svibnju te godine operirao je karcinom. Ja sam u srpnju jedva preživio infarkt, a onda je sin ponovno operirao karcinom. Supruga je bila bez posla i od stresa je dobila kapljičnu psorijazu.
Najmlađi sin u to je vrijeme završio srednju školu i upisao fakultet u Zagrebu. Za njega su počinjali drugi izazovi. U tom nam je vremenu snagu davala molitva i predavanje svega u Božje ruke. Sve molitve i prošnje upućene su bile sv. Antunu i sv. Riti«, pojašnjava Velerajter.
Potaknut jednom objavom na društvenim mrežama 2019. godine preporučio se u zagovor sv. Josipu. »Polagano je sv. Josip ulazio u moj život i njemu sam predavao sebe i svoju obitelj. Započeo sam s postom i molitvom svaku prvu srijedu u mjesecu za svoju suprugu, koja mi je u svemu velika potpora, a i kao zahvalu za sve što je za nas učinila i čini u ovim teškim vremenima, ali i za njezin posao jer se bližio istek ugovora na određeno vrijeme. Nekako u isto vrijeme i supruga je molila na istu nakanu, te je nakon godinu dana molitve potpisala ugovor na neodređeno vrijeme, nakon višegodišnjih zamjena«, napominje sugovornik.
Nakon tih zbivanja slijedila je i pandemija. »U doba koronavirusa moje druženje i upoznavanje sv. Josipa postalo je sve intenzivnije, uz praćenje mise i pobožnosti sv. Josipu iz Nacionalnoga svetišta u Karlovcu na Laudato televiziji. Gledajući ‘Prozor sv. Josipa’ u kojem se govorilo i o molitvenom vjenčiću u čast sv. Josipa, iskra koja je u meni tinjala još od prvoga susreta sa sv. Josipom 2003. godine eksplodirala je. Bio sam uvjeren da je to ono što čekam. Na taj sam mu način želio još snažnije zahvaliti na svemu što je učinio za nas«, dodaje Velerajter.
»Bez razmišljanja sam se prijavio u molitveni vjenčić, ali dugo nije bilo nikakva pomaka. Već sam pomislio da i od toga ne će biti ništa pa sam se pitao što da napravim. Moleći tako, zastao sam i rekao: ‘Sv. Josipe, evo ja želim, vodi me, što i kako?’ Nakon nekoga vremena stigla mi je molitvena knjižica i mojemu oduševljenju nije bilo kraja. Gledajući tablicu s popisom molitelja, kroz glavu su mi prošle stotine misli i nikako ih nisam mogao posložiti. Prvo, moj je molitveni dan prvi u mjesecu – a 1. svibnja 2003. započelo je moje ‘druženje’ sa sv. Josipom. Drugo, molitelji su sa svih strana Lijepe Naše i izvan nje. Mislio sam da je nemoguće da su svi molitelji u vjenčiću iz naše župe jer smo mala župna zajednica. Motivirati toliko ljudi nije lako, otpor prema tim zamislima je rastao, ali nešto me ipak tjeralo da ustrajem. Sveti Josip uvijek je bio oko mene i uz mene, samo sam ja strpljivo čekao da i sam to spoznam«, naveo je sugovornik iz Lovasa.
»Moja aktivnost u molitvenom vjenčiću kruna je svega. Sveti Josip danas ima posebno mjesto u mojem životu i sve što radim njemu je na čast i zahvala na uslišanim molitvama. Svaka srijeda posvećena je sv. Josipu, a s ponosom mogu reći da se to prelilo i na našu župnu zajednicu, tako da svake srijede prije mise molimo krunicu sv. Josipa, a svake je prve srijede u mjesecu misa i pobožnost sv. Josipu ispred njegova kipa«, pojasnio je Velerajter.
»Voditelj sam četiriju molitvenih vjenčića, član sam ekonomskoga vijeća, nekoliko smo godina supruga i ja bili u pastoralnom vijeću i aktivni u pastoralu braka i obitelj. Čitam na misnim slavljima i koordiniram grupom čitača od oko 20 članova. Koordiniram i grupama za spremanje crkve, sudjelujem u radnim akcijama na uređenju okoliša crkve i za sve stojim na raspolaganju. Cijeli je moj život molitva. Tako će biti i nadalje jer ne znam i ne ću drugačije«, zaključio je Velerajter.
