Marijanska pobožnost pratila je hrvatski narod u mnogim žalosnim, radosnim i slavnim trenutcima njegove duge povijesti na tlu između Jadrana i Dunava. Kada su se ujesen 1991. godine nad mladom hrvatskom državom nadvili tmurni ratni oblaci, donekle prispodobivi onima koji se danas nadvijaju nad Ukrajinom, ni jedan onodobni snažni međunarodni akter, osim diplomacije Svete Stolice i pape Ivana Pavla II., nije smatrao da mlada hrvatska država zaslužuje postati nova zvijezda na europskom nebu.
Prof. dr. Josip Mužić: »Hrvatski su vojnici nagonski, s vjerom i pouzdanjem u Gospu, posegnuli za krunicom, s ponosom ju noseći oko vrata pa je krunica vrlo brzo postala njihov znak raspoznavanja, a nakon rata bila je i službeno proglašena simbolom Domovinskoga rata. Neki su branitelji nosili krunicu iako ju uopće nisu znali moliti, ali su vjerovali u Gospinu zaštitu, snagu molitava koje su za njih molili drugi«
Mnogi su žmirili pred naletom agresorskih tenkova na hrvatske gradove i, štoviše, u duhu teze o čuvanju »teritorijalnoga integriteta Jugoslavije«, Hrvatskoj nametnuli nepravedan embargo na uvoz oružja potrebnoga za obranu. No tisućljetna odanost Majci Mariji u gotovo beznadnim izgledima za preživljavanje dobila je poseban izdanak – krunicu koju su oko vrata u Domovinskom ratu nosile tisuće hrvatskih branitelja, od Vukovara do Dubrovnika.
Znak prisutnosti Majke Božje u ratnoj opasnosti
Splitski svećenik i redoviti profesor na splitskom KBF-u dr. Josip Mužić u knjizi »Gospa i Hrvati: Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čuda« opisuje ulogu krunice u ratnom ozračju riječima: »Naslućujući da je riječ o samu opstanku, hrvatski se puk smjesta, sam od sebe, utječe nebeskoj Majci, osobito molitvom krunice. Već od početka rata krunica se posvuda moli javno, nerijetko na glavnim gradskim trgovima, na bojišnicama i u skloništima, osobno i u obiteljima… Hrvatski su vojnici nagonski, s vjerom i pouzdanjem u Gospu, posegnuli za krunicom, s ponosom ju noseći oko vrata, pa je krunica vrlo brzo postala njihov znak raspoznavanja, a nakon rata bila je i službeno proglašena simbolom Domovinskoga rata. Neki su branitelji nosili krunicu iako ju uopće nisu znali moliti, ali su vjerovali u Gospinu zaštitu, snagu molitava koje su za njih molili drugi… Krunica je hrvatskim vojnicima, osim svojevrsnoga identitetskoga obilježja, jednako tako bila i očitim znakom njihova čvrsta pouzdanja da ih Gospa čuva u ratnoj opasnosti.«
Godine 1993. nastao je Pokret krunice za obraćenje i mir u koji se do 1997. godine učlanilo više od sedamdeset tisuća ljudi koji su preuzeli odgovornost svakodnevne molitve krunice, navodi među ostalim u spomenutoj knjizi dr. Mužić, a iste je godine uspostavljena i jedinstvena hodočasnička tradicija – hrvatski vojnici redovito o blagdanu Gospe od Krunice hodočaste u Mariju Bistricu.
Branitelj koji je preplovio Atlantik: »Krunica je najjače oružje«
Krunica je prisutna i danas u životima hrvatskih branitelja, kao i u životima njihovih majki, supruga, obitelji. Krunica ima mjesto i u životu Wernera Ilića, sina Hrvata iseljenih u Sjedinjene Američke Država, koji je kao mladić, nakon što je već bio profesionalni američki vojnik, dobio častan otpust iz američke vojske i 1991. godine došao braniti Hrvatsku.
Nedavno je zajedno s prijateljem i hrvatskim braniteljem Martinom Cruickshankom, upravo nošen snagom krunice, u jedinstvenom podvigu u tri mjeseca preveslao Atlantik. U svom podvigu, kazao je Glasu Koncila, izmolio je pet stotina krunica, i to na raznim jezicima – hrvatskom, engleskom, latinskom… »Krunicu sam naučio moliti zahvaljujući svojim roditeljima Slavku i Vilki te učiteljima koji su bili mahom hrvatski katolički svećenici i časne sestre u katoličkim školama u Chicagu. Dakako, i moja je supruga Ružica imala veliku ulogu«, pojasnio je branitelj Ilić, koji je danas među aktivnijim vjernicima u zagrebačkoj župi sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu. »U svojih 55 godina isprobao sam kao profesionalni vojnik gotovo tisuću različitih oružja i oruđa. Iskustvo je jedini učitelj i zato iz iskustva odgovorno tvrdim da je krunica ipak najjače oružje«, napominje Ilić i dodaje: »Nadam se i vjerujem da ću iz dana u dan sve bolje shvaćati njezinu bezvremensku vrijednost.«
Svoju povezanost s krunicom branitelj Ilić sažima u tri motiva. »Krunica je za mene prije svega prilika da obožavam i pokažem svoju nadu i vjeru u Sveto Trojstvo, da se tako približavam Bogu i napredujem svaki dan u izazovima života koji ima puno zaprjeka do konačnoga poziva u nebo. Zatim krunica je odgovor na hitan poziv Majke Božje na molitvu – ona zna bolje od bilo koje ljudske osobe da je molitva potrebna i da je ona najjače oružje. I treće, krunica je prilika da se ujedinim i sa svetim muškarcima i ženama na nebu, kao i sa svim vjernicima na zemlji koji trenutačno mole krunicu, uvjereni u presvetu moć naše Gospe i njezinu sposobnost da promijeni srca i misli«, objasnio je sugovornik te zaključio: »Krunica je neizbježno blago koje oduševljeno posjedujem. Ona je spasila moj život bezbroj puta i ja sam na tome vječno zahvalan. Zbog krunice želim biti bolji čovjek, bolji Hrvat jer moje je geslo ‘Sve za Hrvatsku, Hrvatska iznad svega!’«
Molitve koje su promijenile tijek rata
Uz hrvatsku šahovnicu, krunica je postala temeljni znak raspoznavanja hrvatskih branitelja, a prizori hrvatskih vojnika koji na prvu crtu odlaze s krunicama ili koji se pred pokloncima uz ceste mole s krunicom u rukama brzo su obišli čitav svijet. Zagrebačka katedrala, ali i brojne druge hrvatske crkve, župni uredi i sva ostala mjesta okupljanja vjernika u ratnim okolnostima bili su izvori na kojima je hrvatskim braniteljima podijeljeno možda i nekoliko stotina tisuća krunica.
Hrvatski branitelj Werner Ilić: »U svojih 55 godina isprobao sam kao profesionalni vojnik gotovo tisuću različitih oružja i oruđa. Iskustvo je jedini učitelj i zato iz iskustva odgovorno tvrdim da je krunica ipak najjače oružje. Nadam se i vjerujem da ću iz dana u dan sve bolje shvaćati njezinu bezvremensku vrijednost«
Uz stotine tisuća molitava koje su izrekle njihove majke, supruge i obitelji, nije neutemeljeno pretpostaviti da je krunica bila »tajno oružje« koje je promijenilo tijek rata.
Agresor je očito bio svjestan obnoviteljske i mobilizacijske uloge koju je katolička vjera imala u hrvatskom narodu pa je do temelja rušio brojne hrvatske crkve te granatirao neka od najljepših sakralnih zdanja na našim prostorima. No bilo je nemoguće istrgnuti svaku krunicu ili ušutkati svaku molitvu, a to je i jedan od razloga zašto su toliki hrvatski branitelji koji su završili u srpskim koncentracijskim logorima upravo zbog krunice oko vrata uz sva fizička i psihička poniženja trpjeli dodatne oblike torture. Mnogi su branitelji radije umrli nego živjeli u neslobodi, a krunica ih je pratila i u posljednjim trenutcima života. U stotinama grobova hrvatskih branitelja, iskapanih i otkrivanih nakon rata, uz njihove kosti pronađene su i brojne krunice. Neke su majke upravo po tim krunicama uspjele utvrditi identitet svoga sina i omogućiti mu dostojanstven pokop.
Kao što je vojno-redarstvena operacija »Oluja« jedinstvena pojava u povijesti ratovanja, tako su u povijesti jedinstveni krunica i silna vjera tolikih hrvatskih branitelja da se molitvom i pouzdanjem u Majku Božju može promijeniti i tijek naočigled beznadnoga rata.
Višeslojna simbolika krunice ugrađene u Pelješki most
Krunica je na pomalo neočekivan način došla u fokus javnosti prije koji tjedan, u vrijeme otvorenja Pelješkoga mosta. Naime, u most koji je sam po sebi, uz autocestu Zagreb – Split, jedan od najvažnijih prometno-infrastrukturnih podviga u novijoj hrvatskoj povijesti, ugrađena je domovinska krunica – krunica koja se ističe crvenim i bijelim zrncima koja »imitiraju« hrvatsku šahovnicu te križem kneza Branimira, koji je nastao 1979. u vrijeme velikoga jubileja Branimirove godine i velebne proslave u Ninu. Inženjer gradnje Ivica Granić, organizator toga »mikropodviga« u sklopu pelješkoga »makropodviga«, pojasnio je za Glas Koncila višeznačnu ulogu domovinske krunice. »Domovinska krunica nije slučajno ugrađena u pelješki most, kao što ništa u našim životima nije slučajno jer Bog uvijek nešto unaprijed osmisli. Kada sam promatrao tu krunicu i elemente od kojih je satkana, vidio sam da u njoj ima puno simbolike koja je važna u hrvatskom narodu, što mi se svidjelo i otuda je došla ideja«, navodi inženjer Granić i dodaje: »Valja naglasiti da trebamo početi upotrebljavati krunice. Lijepo je nju postaviti u neku građevinu, u kući ili u automobilu, no počnimo i upotrebljavati krunicu svakoga dana, vratimo se molitvi, tišini i razmatranju.«
Koristimo kolačiće (eng. „cookies“) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregleda web-stranice slažete se s izjavom o privatnosti.Slažem seIzjava o privatnosti
