– Ne znaju se dogovoriti ni oko toga pomiče li se ili se ne pomiče sat unaprijed i unatrag, zbog čega mi svake godine dvaput glava puca kao meteorološki balon, a sedam mi dana treba dok shvatim u kojem sam se vremenu probudio, u kojem zaspao i osobito u kojem to živim! – zdvaja moj prijatelj Debeli, koji ni deset dana nakon toga »pomičućega blagdana« nije došao k sebi. – Ali zato naši dragi drugovi eurobirokrati znaju nam pripremiti »torbicu«, ma pravi »lanč-paket« za svjetski rat! Gotovo na razini famozne JNA formule »češalj-maramica-igla i konac« za izlazak vojnika u grad! Hajd’, dobro, i ogledalce… da odmah možeš vidjet bedaka u njemu! To bi i ovim briselskim Europejcima trebalo stalno biti namontirano, mislim zrcalo, da vide kak’ su pravi »europajaci«! Ma jesi vidio i slušao onu žensku koja nam je pričala o tom »ratnom neseseru«!? Što sve nije stavila unutra, od vreće lijekova do banana, rezervnih gaća, valjda i paste za zube ako baš, dok smo na poslu ili u šetnji, počne taj treći svjetski rat! Kao, ovi sadašnji su »izvanzemaljski« i u njima ne sudjeluje pola svijeta, pa nas sad plaše velikim svjetskim ratom? Pokupovala susjeda Maca, od »trte«, već sve brašno iz dućana! Čekaj malo dok propišu i obvezne »gas-maske«, kao što su ono i koronske! Ma to se zove »birokreacija«! Ni iz čega stvaraju čuda!
– Ne zaostaje puno ni naša »biroKroacija« za njima! – ne odoljeh započetoj igri riječima. – Dobri su hrvatski đaci, evo čuo si valjda o ovim novim odredbama oko kućnoga reda. Od ovih klima-uređaja koji ne smiju biti na pročeljima, a danas zgrade, jednu na drugoj, osim pročelja ništa i nemaju?! Ili sad ove odredbe o tome što se sve ne smije, od bacanja smeća do istresanja krušnih mrvica s krpa kroz prozor, od uzgajanja cvijeća ili sušenja rublja po balkonima… Pa gdje da ga ljudi suše u tim stambenim košnicama? Možda da ga navuku na sebe preko hlača i majica pa ga po kući malo iznose, dok se ne osuši? Ima tu pravih bisera. Jesi čuo kako svatko u svom stanu smije »čak« jednom godišnje imati slavlje, i to uz prethodnu najavu zapečaćenu potpisima svih koji u zgradi žive, ili to samo glume? Zamisli! A nas sedam u stanu… Čije ćemo rođendane prezreti? Kojemu ću se djetetu do staračkog doma zamjeriti, ha? Ili, pas ne smije ostati ni sat-dva sam u stanu, ali važno da može biti s tobom u tramvaju i luksuznom dućanu! Akvarijske ribice valjda smiju ostati, osim ako preglasno ne lupaju perajama, što bi kroz kartonske zidove moglo uznemiriti susjede. Ah!…
– Ma, nisi ti to dobro slušao! Lijepo ti je onaj gospon na kraju priloga rekao da je zadnja točka pravilnika o kućnom redu to da stanari sami između sebe mogu dogovoriti sve što ih muči, pa se onda po tako dogovorenom, »reformiranom« pravilniku ponašaju u svojoj kući! Tak’ smo ti se i mi, svi u zgradi odreda pušači, dogovorili da će u našoj kući biti slobodno bacati čikove kroz prozore! Kaj veliš, demokracija na djelu, ha? Pa da vidimo, je l’ bu luđa birokracija il’ demokracija?
