U ekonomski razvijenim zemljama svijeta najbrže su rastuća društvena skupina samci. Još 2008. godine u trećini je londonskih kućanstava živjela samo jedna osoba, a u Švedskoj danas više od polovice kućanstava nastavaju samci. S »bijelom kugom«, tj. manje mladih nego starih u društvu, suočavaju se i azijske zemlje: u Japanu je u pet godina »nestalo« milijun stanovnika. Dok je u agrarnom društvu brak bio društvena obveza i uvjet preživljavanja, u (post)industrijskom društvu stvar je izbora. Prema studijama, preseljenjem iz sela u grad ljudi postaju sve manje zainteresirani za stvaranje obitelji. Zbog rasta životnoga standarda i osamostaljenja pojedinca čovjek danas može živjeti sam. Poznato je: prirodni je prirast u Hrvatskoj negativan od 1998., a danas prosječni stanovnik Hrvatske ima 44 godine. Na pitanje zašto je tako hrvatski mediji najčešće odgovaraju navodeći ekonomske razloge: teško zapošljavanje, korumpiranu državu i skupe stanove. Međutim, pogled u globalna kretanja i podatke otkriva da to nisu ključni razlozi. Ugrubo, što je neko društvo materijalno bogatije i više naglašava slobodu pojedinca, to će u njemu biti više samaca. Odnosno, to će manje ljudi biti zainteresirano za ulaženje u trajne veze, osnivanje obitelji i rađanje djece.
Već devedesetih u razvijenim europskim zemljama stopa fertiliteta pada ispod 2,1, što je stopa potrebna za obnavljanje stanovništva. Od 2009. do 2021. u Europskoj uniji broj samaca povećao se za 28,5 posto. Prosječno kućanstvo u Švedskoj, Finskoj i Estoniji ima oko 1,9 članova. Govoreći o ekonomiji, zanimljivo je da su Austrija i Njemačka u devedesetima imale relativno najnepovoljnija demografska kretanja, unatoč znatnoj imigraciji. Zanimljivo je i kako je Francuska dugotrajnom stimulativnom populacijskom politikom uspjela u prošlom polustoljetnom razdoblju održati stopu rodnosti iznad brojčane razine u većini razvijenih europskih zemalja, ali nije uspjela podići totalnu stopu na razinu koja bi osigurala obnavljanje generacija. U posljednjih desetak godina od razvijenijih je zemalja jedino Mađarska pokazala određen demografski napredak te veći broj sklopljenih brakova nego prije. Očito, ključ nije u ekonomiji, nego »u glavi«.
»Kultura 20 vrata«
Uzroci samačke klime kriju se u složenoj mreži činitelja među kojima su popularna kultura, vrijednosti, svjetonazor i trendovi životnoga stila. U središtu je pojedinac koji sebe razumije kao zaokruženu cjelinu, kao individuum odvojen od okoline. Njegov je najvažniji cilj samoostvarenje i sreća, a za to je, osim države, najviše odgovoran on sam. Takav individualistički pogled na čovjeka izostavlja činjenicu da čovjekov identitet i sreća ovise o njegovim odnosima s drugima. Čovjek se jedino u zajednici i može individualizirati. Stoga nije čudo što je dosad najdulje i najobuhvatnije istraživanje o sreći, osamdesetogodišnja tzv. »harvardska studija«, koja se nastavlja, pokazala da ljude sretnima najviše čine dobri međuljudski odnosi – prijateljstva, veze, brakovi, obitelji. Štoviše, ljudi s boljim bliskim odnosima zdraviji su. Stoga je čak i liberalni mislilac poput Toma Reagana ustvrdio da čovjek nije slobodnoplutajući »kontejner interesa«, nego biće zajednice. Svoje najdublje čežnje – za pripadanjem, primanjem i davanjem ljubavi – čovjek ne može ostvariti bez drugih, a da ne uzme u obzir i njihovo dobro. Slika o čovjeku kao biću neograničene slobode izbora povezana je s kulturom samca. Gudrun Kugler, austrijska teologinja i pravnica, objašnjava to metaforom »dvadeseterih vrata«. Suvremeni je pojedinac poput osobe koja stoji u hodniku s dvadeset lijepih vrata. Sva izgledaju jednako privlačna. Nije siguran kroz koja je najbolje proći. Neodlučan, čeka, razmišljajući: možda postoje i 21. vrata, koja su još bolja. Rezultat? Ne prođe ni kroz jedna vrata. U kulturi mnoštva izbora – s mnoštvom potencijalnih partnera na internetskim upoznavalicama – čovjek često odgađa odluku, odabir, misleći da negdje postoji i čeka ga onaj »savršeni« ili ona »savršena«.
»Partner« – riječ iz plesa i ekonomije
Još je 1990. češki nobelovac Milan Kundera u romanu »Besmrtnost« ironično primijetio da je neobično riječ »partner« upotrijebiti za odnos ljubavi; »partneri« dolaze iz svijeta plesa, ekonomije, igre. Partner je ugovorna strana prema kojoj čovjek ima obvezu tako dugo dok je omjer uloženoga i dobivenoga povoljan. Nije čudno što se sve više govori o »partneru« ili »partnerici«, a ne djevojci, mladiću, suprugu, supruzi, čak ljubavnicima. Jer partnerstvo ne uključuje predanje, čvrstu odluku, ljubav koja se trajno obvezuje na vjernost i dobrotu, pa i kad dođe nevolja, možda bolest ili oskudica. Partnerstvo je privremeni odnos s izlaznom kartom u džepu. Kršćanski brak nije partnerstvo, nego savez: trajno predanje u dobru i zlu. Ljudi na bogatom Zapadu ne samo da sve manje ulaze u brakove, nego i u veze. U Sjedinjenim Američkim Državama svaka treća veza počinje na internetu.
Petar Pan i pupčana vrpca
»Kada sam s trideset godina odlučio odseliti se od roditelja, oni su bili protiv toga. Htjeli su da se nastanim u kući u dvorištu, da im budem blizu«, ispričao je Đakovčanin s vukovarskom adresom Tomislav Belavić, jedan od osnivača katoličke udruge »Prilika za Susret«, pojasnivši: »Bilo to radi kontrole ili čega drugoga, hrvatski roditelji teško i nerado puštaju djecu od sebe.« Tzv. sindrom pupčane vrpce posebno je karakterističan za južne, mediteranske zemlje, u koje se ubraja i Hrvatska. Neudane kćeri i neoženjeni sinovi ostaju živjeti s roditeljima, pa i u srednjim tridesetima. »Hotel-mama«, čini se, povezan je s rekordom Italije – prosječna dob ulaska muškarca u brak ondje je nešto viša od 36 godina. Život s roditeljima ponekad je nužda, ali na Jugu se često pretvori u zonu komfora, gdje se financijska ušteda spaja s emocionalnom potporom, opranim rubljem i skuhanim objedom. Osim toga, poželjno je ostati vječno mlad – ne samo u tjelesnom smislu, nego i mentalno. Petar Pan, vječni dječak, simbol je života bez obveza, punoga igre i pustolovine: ako i uđe u neku prolaznu avanturu, »singl-osoba« i dalje je slobodna za isprobavanje novih životnih mogućnosti, otkrivanje sebe i uživanje u životu punom parom. O »demografskoj zimi« u Italiji govorio je papa Franjo na blagdan sv. Obitelji 2021.: »Mnogi su izgubili težnju za djecom, mnogi parovi radije ostaju sami ili samo s jednim djetetom. Razmislite o tome, to je tragedija. Ona ide protiv naših obitelji i domovine, pa i protiv naše budućnosti«, rekao je Papa.
Budi Narcis: samodostatnost kao vrijednost
»Uzlet individualizma donio je promjenu pogleda na brak. Brak se predstavlja praktički kao moderno ropstvo«, kaže Vlatka Kalinić, osnivačica »Katsusa«, prve hrvatske katoličke mrežne platforme za upoznavanje. I europska i američka istraživanja pokazuju da nove generacije sve više pokazuju narcizam, usredotočuju se na sebe i sliku sebe u javnosti te manje suosjećaju s drugima. »K tomu, tu su i drugi društveni trendovi. Upoznavanje preko mreže više nije tabu, a potencijalni se partneri mogu filtrirati i blokirati pa se ljudi osjećaju sigurnije. Muškarci se ne boje odbijanja kao uživo, a žene su zatrpane porukama koje stvaraju privid velike poželjnosti i preobilja izbora. A stvarnoga odnosa nigdje na vidiku! Ljudi često nisu spremni prilagoditi se drugoj osobi, doživljavaju vezu i brak kao spas za sebe ili zadovoljenje svih svojih potreba. Iz moga iskustva, poneki hrvatski muškarci čak imaju viziju buduće supruge kao pomoćne radne snage, a žene budući brak vide kao lagodno romantično putovanje. Osobe u potrazi često nisu spremne na služenje, doživljavaju ga kao poniženje. K tomu, instagram-kultura donijela je želju za partnerom s kojim će osoba zapravo ‘dobro izgledati na van’. U tom smislu visokoobrazovana žena rijetko je spremna dati priliku muškarcu sa srednjom stručnom spremom«, kaže Vlatka Kalinić. Usprkos globalnoj kulturi narcisoidnosti, velika većina građana Hrvatske ne smatra brak zastarjelom ustanovom, a obitelj im je važna. To je u skladu s dojmom Tomislava Belavića, sugovornika iz udruge »Prilika za susret«: »Samci katolici žele brak. Možda nisu za nj još spremni pa je samaštvo prilika za otkrivanje vlastitoga poziva, rada na sebi i priprave za vezu i brak.«
Progresija samodostatnosti
Današnji naraštaj neki opisuju kao »delay-generaciju«. S osjećajem da imaju mnogo vremena mladi se ljudi posvećuju školovanju, karijeri, hobijima, stjecanju raznih iskustava i odgađaju ozbiljne odluke kao što je osnivanje obitelji. Kada jednom ipak pomisle na to, već je mnogo godina prošlo i nađu se pomalo zbunjeni.Gudrun Kugler, austrijska pravnica i teologinja, 2012. objavila je knjigu »Nitko nije otok – Kako pronaći životnoga partnera« koja ne govori samo o strategijama pronalaska suputnika, nego ponajprije o čovjekovu identitetu i smislu života. Smisao je čovjeka, otkriva ona, dodajući vlastite uvide u mozaik misli od Aristotela do Patočke, ljubav, dakle odnos. Da bi se ostvarila ljubav s Bogom i s drugom osobom, nužno je prihvatiti i zavoljeti sebe. Međutim, ljubav prema sebi izolirana od zajedništva s drugima može odvesti u slijepu ulicu. Na temelju njezinih razmišljanja i opažanja današnjih trendova moguće je nacrtati arhitekturu progresije samodostatnosti. Prvi je povijesni model zapadne civilizacije brak i obitelj: generacija Hrvata rođena pedesetih nije ni razmišljala o tome hoće li ili ne će velika većina ljudi ući u brak; podrazumijevalo se. Seksualna revolucija šezdesetih donijela je odvajanje spolnosti i braka, tako da je danas vrlo raširen oblik veze kohabitacija: dvoje ljudi stanuje zajedno, možda imaju i djecu, ali ne ulaze u brak. Sljedeći je korak, međutim, vidljiv u ekonomski razvijenijim zapadnim zemljama: dvoje je ljudi u vezi, ali ne stanuju zajedno. Daljnji je korak vidljiv u SAD-u: trend sve rjeđega ulaženja u trajne veze. Ljudi se upuštaju jedino u kratkotrajne nedefinirane avanture kojima zadovoljavaju seksualno-romantične potrebe, bez vezivanja. Posljednji je stadij progresije samodostanosti digitalni kavez, još relativno rijetka pojava: zajednice mlađih pripadnika Z-generacije borave u svojim domovima, rijetko izlaze i druže se uživo, a susreti sa stvarnim osobama zamijenjeni su digitalnom fantazijom pornografije. Tomu u prilog ide i podatak koji je 2021. u zbirci eseja »Potemkinove ruševine« naglasio Boris Beck: spolna aktivnost među mladima opada. Jer što je više spolnosti na internetu, to je manje ima ondje gdje bi trebala biti – među običnim, stvarnim ljudima. Vjernici žive u svijetu, u društvu progresije samodostatnosti, pa ti trendovi itekako utječu na njih – u obliku odgađanja potrage za pozivom i Božjom voljom za svoj život.
Zajedništvo je lijek
Od 1950. do 2006. u Hrvatskoj je broj sklopljenih brakova opao za 42 posto, a broj rastava povećao se za 33 posto. Brakovi traju sve kraće i u njima je rođeno manje djece; smanjuje se broj crkvenih, a povećava broj civilnih brakova. Ta obeshrabrujuća statistika ipak ne smije zamagliti istinu: iako čovjek čovjeku može biti vuk, kako svjedoče mnoge rane iz raspadnutih prijateljstava, veza i brakova, čovjek čovjeku može biti i lijek. U zajedništvu je sve probleme lakše riješiti. Neuspjeh pokušaja ljubavi, kako je još 1956. pokazao Erich Fromm, ne znači da ljubav nije moguće naučiti: ona je umijeće koje se temelji na znanju, poštovanju, brizi i odgovornosti. Za razliku od suvremene kulture odbacivanja koja osobe svodi na zamjenjiv proizvod, kultura požrtvovne ljubavi koju je Isus Krist pokazao nikada ne odustaje od čovjeka i od odnosa. O tome je posljednjih godina u više navrata govorio papa Franjo. U svibnju 2022. poslao je poruku da ne željeti biti s drugima zapravo znači osiromašiti sebe i pridonijeti umiranju zajednice. »To je novo siromaštvo koje me plaši. To je generativno siromaštvo onih koji se odriču želje za srećom koju imaju u svojem srcu, onih koji se pomiruju s razvodnjavanjem najvećih težnja, onih koji se zadovoljavaju s malo i prestaju se nadati velikim stvarima. To je tragično siromaštvo jer pogađa ljudska bića u njihovu najvećem bogatstvu: donošenju na svijet života kako bi se brinuli o njima te s ljubavlju prenosili drugima primljeni život«, istaknuo je Papa. Iako broj djece u Europi konstantno pada, vrijedno je skrenuti pozornost na činjenicu da ljudi u prosjeku žele imati jedno dijete više. Naime, prema UN-ovim anketama iz 2004. o fertilitetu koje se provode redovito u svim razvijenim europskim zemljama (osim u Nizozemskoj), broj željene djece veći je od ostvarenoga broja rođenja. Također, statistika kaže da većina ljudi uđe u vezu ili brak s prijateljem svojih prijatelja, stoga je ključno izići iz vlastite zone komfora i otvoriti se drugima.
Samoća – blagoslov i prilika
Usprkos pomalo apokaliptičnim trendovima i statistikama, treba se prisjetiti da velike povijesne kulture, a tako i kršćanska civilizacija, poznaju vrijednost samoće. Biti osamljen ne znači biti usamljen. Postoje osobe koje su se dragovoljno osamile radi višega cilja. Početak Evanđelja po Luki donosi svijetli lik proročice Ane; ostavši mlada udovicom, dragovoljno je služila Bogu u hramu. Pavao u Poslanici Galaćanima navodi proroka Izaiju pišući da »osamljena ima više djece nego udana«, a sam Isus u Matejevu evanđelju kaže da nisu svi sposobni za ženidbu te da ima i takvih koji »sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga«. Duga tradicija monaštva i pustinjaštva, i to ne samo unutar kršćanstva, potvrđuje plodnost samoće. Kada je sam, čovjek zapravo nije sam, nego s Bogom. Ostvarenje svetosti na koju su svi pozvani ne ovisi o bračnom stanju, svaka osoba može naučiti ljubiti. Sugovornici Glasa Koncila o toj temi ističu potrebu rada na sebi, učenja komunikacijskih vještina te duhovne priprave za zajedništvo kao imperativ samcima.
Vrijeme samaštva – »bildanje« osobnosti
I psiholozi i duhovnici često ističu da ljudi žele vezu, ali nisu spremni za nju. Upozoravaju da zrelost ne dolazi s godinama, nego s radom na sebi. Može se naučiti biti u vezi. Prvi je korak prihvatiti sebe. Vrijeme samaštva idealno je za učenje dobrih navika koje Aristotel naziva vrlinama: marljivosti, velikodušnosti, hrabrosti odnosno discipline. Jedino je čovjek sa životnim ciljem, koji je spreman sebe staviti u red radi ostvarenja toga cilja, spreman za vezu. Pater Tilmann Beller (1938. – 2012.), njemački svećenik koji je više od četrdeset godina radio s pojedincima i parovima, napisao je: »Sebičan je čovjek sličan neodgojenu djetetu. Ne može mu se ništa pokloniti, samo mu se mogu ispunjavati zahtjevi.« U svom se radu p. Beller susretao s tipičnim pitanjima kako osoba može biti sigurna da je netko prava osoba za nju i kako privući nekoga s kim se osoba može zamisliti. P. Beller odgovara da je ključno poznavati vlastitu veličinu i zadiviti se, sve do strahopoštovanja, pred ljepotom osobnosti drugoga ljudskoga bića, do te mjere da ljubav nikne iz toga oduševljenja. »Tražimo dakle životnoga suputnika, nekoga za koga možemo reći: ‘Divim se tvojoj veličini.’ Kada je čovjek privlačan? Kada voli sebe, kada pozitivno razmišlja i kada rado boravimo u njegovoj blizini. Čovjek je privlačan kada se sam sebi raduje.«
