U »Večernjem listu« objavljen je komentar Maje Pejković Kaćanski o »Splitskom ljetu«, važnoj hrvatskoj kulturnoj manifestaciji. »Split nije ono što je bio, za turiste samo tranzitni grad u kojem bi obilazeći Dioklecijanovu palaču proveli nekoliko ugodnih sati, a domaći su pokraj njih živjeli po ustaljenim navikama. Uglavnom vanka, na rivi i Pjaci, u vlastitom dnevnom boravku. Ni klimatske prilike nisu iste. Ni fešte. Ni kultura. Ni godišnja doba. Ni fetivi više nisu fetivi, niti su Vlaji Vlaji. Završeno je i 64. Splitsko ljeto. Pamtit ćemo ga po sjajnoj dramskoj predstavi Orestija, odličnom baletnom triptihu na Sustipanu, nekoliko koncerata, Nabuccu i Aidi na Peristilu. I to je to, iako je tijekom 32 dana održano 37 pojedinačnih izvedbi na 12 pozornica, uloženo puno muke, snage, novca… Rezultat je neadekvatan uloženom. Već godinama izostaju gušti odlaska na predstave, šarmantni šušur koji se stvara oko svakog događaja, (i)realna očekivanja, jagma za ulaznicama, čakule što život znače i o kojima se pripovijeda do sljedećeg festivala. Sve ono što je Splitsko ljeto činilo prestižnom kulturnom manifestacijom. Otežavajuća je okolnost što ni umjetnici nisu zadovoljni. Dojam je da su svi jedva dočekali da festival završi. Pa ni oni koji su trebali, barem iz elementarne pristojnosti (ako se uopće itko još o tome brine), nisu se pojavili na dodjeli nagrada. Krivce ne treba tražiti jer krivi smo svi. Nije potrebno kritizirati ni moralizirati. Samo potaknuti razmišljanja o eventualnoj promjeni koncepcije festivala, skraćivanju, izmjeni termina usred paklenih vrućina i nevera zbog kojih su posljednjih godina neke predstave premještene u kazališnu zgradu… Zašto robovati tradiciji? S kvalitetnim repertoarom Splitsko ljeto moglo bi trajati dva tjedna, potkraj lipnja ili početkom srpnja, u drugoj polovini kolovoza ili u prvoj rujna. Vrijedilo bi pokušati, zar ne?«
»Splitsko ljeto« jedini je nacionalni festival čiji važan dio čini opera, poput »Aide« na Peristilu koja je postala zaštitni znak festivala.
Operom se »Splitsko ljeto« uvijek i otvara, a ne koncertom, dramom ili baletom. Upravo opera, kao glazbeno-scensko djelo koje sadrži glazbu, glumu, scenografiju, kostimografiju, soliste, orkestar i zbor, a često i balet, pravo je okupljalište svega što »Splitsko ljeto« zapravo jest. Čini se da za ozdravljenje temeljnoga aspekta »Splitskoga ljeta« treba podleći i najrigoroznijim metodama izlječenja, šok terapiji. Hoće li se ono provesti modernijom režijom, iskakanjem iz ustaljenoga talijanskoga repertoara ili spektakularnom scenografijom i kostimografijom, nije na nama da odlučimo, ali neupitno je da je potrebno nešto drukčije. U opisu ovogodišnjega festivala, u riječima ravnatelja Gorana Golovka, stoji: »Stoga je 64. izdanje našega festivala prilika da stanemo i upitamo se: tko smo? odakle dolazimo? kamo idemo?« Odgovoreno je na prva dva pitanja, ali još uvijek se ne zna kamo idemo. Hitno je potrebna promjena u obrazovanju, politici, gospodarstvu, ali ne i manje važno, u kulturi! Zašto u takav pothvat ne krenuti i sa »Splitskim ljetom«?
Najveća pompa oko »Splitskoga ljeta« uvijek je vezana uz svečano otvaranje, pa je publika s posebnim zanimanjem iščekivala Verdijeva »Nabucca«. S obzirom na to da je u ovom stoljeću ta opera često bila na programu »Splitskoga ljeta«, od 2003. u režiji Georgija Para, koju je publika mogla gledati sve do 2009., te 2012. u režiji Ive Guerre, očekivalo se barem šokantno drukčijega »Nabucca«. Nažalost, revitalizacija Parove režije pod paskom Jelene Bosančić nije ponovila ništa novo ni zanimljivo, a svježa imena naslovnoga junaka i njegove kćeri Abigaille (Devid Cecconi i Daniela Schillaci) nisu bila dovoljna za dojmljivu peristilsku svečanost. Publika je mogla gledati i Verdijevu »Aidu«, koju je režirao Dražen Siriščević prije četiri godine te Gotovčeva »Eru s onoga svijeta«, koji u scenskoj viziji živi već osamnaest godina. Takav operni program odaje dojam da se već godinama vrtimo u krug.
U svojoj kolumni u »Večernjem listu« Ivan Hrstić piše da histerija oko Thompsona podsjeća na doba iz 70-ih godina prošloga stoljeća kada je Vice Vukov zbog pjesme »Tvoja zemlja« završio na ledu.
»Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson. Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao ‘armija srpska sve će da vas smrska’. Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: ‘dobroćudnom’ Bajagi unaprijed se oprašta sve, ‘opasnom’ Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa. U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja. Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona. No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj.«
»Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj ‘boračke udruge’ diktiraju tko će nastupati, a tko neće. Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu ‘europsku’ kampanju otvara porukom da Thompson ‘zaslužuje sve moguće kazne’, te mu obećava: ‘Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!’. (…) Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga. Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan. To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ’45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ’45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.«
