Što se više produbljuje rusko-ukrajinski sukob, to se više nameće i zaključak koji se još početkom godine odbacivao kao tlapnja: Ukrajina nije tek poprište političkih sukoba, nego i pravo kulturno bojište. Dok od Černihiva do Hersona sa zdanjima i njihovim stvarateljima nestaju i značenja i njihovi obdržavatelji, nad njihovim se ruševinama kao dim izvija turobna istina da Europa – naš Zapad – ne samo da ne razumije nepronična naličja politike Istoka, nego jedva da poznaje i jasne crte njegova kulturnoga lica. Unatoč svojemu graničnomu položaju i krajiškoj povijesti, ni Hrvatska nije lišena tragične sljepoće za kobne razdjelnice ljudskoga duha s kakvima se i sama suočila za vrijeme Domovinskoga rata. Upravo se zato čini providonosnim da baš u ovom času u Hrvatskoj izroni knjiga koja svjetlom umjetnosti i duhovnosti može barem djelomično rasvijetliti Istok. To, doista, i nije obična knjiga, nego kulturnopovijesna studija kakve u Hrvatskoj dosad nije bilo.
Riječ je o »Ikonografiji ikone« – rukopisnom djelu grkokatoličkoga svećenika i likovnoga umjetnika Zlatka Latkovića rođena 1928. u Berkasovu kraj Šida. Za razliku od njegove bogate grafičke zbirke koja je danas u posjedu Kabineta grafike HAZU-a i jedinstvene zbirke ikona koja je izložena u Sakralnom muzeju Grkokatoličkoga sjemeništa, taj je rukopis nakon smrti strastvenoga kolekcionara umjetnina 1999. ostao nepoznat široj javnosti. Stoga ćemo u nastavcima ovoga niza donijeti isječke toga Latkovićeva životnoga djela, a u ovom ćemo broju iznijeti priču o njegovu nastanku i slikarskoj ruci koja ga je pisala. Prve informacije o rukopisu i uvid u više od 20 mapa s Latkovićevim bilješkama i skicama Glasu Koncila pružio je njegov nećak Branko Herak iz Zagreba.
»Materijali za ‘Ikonografiju ikone’ nisu bili navedeni u ujakovoj oporuci, tako da, za razliku od većine njegove imovine, nisu pripali Grkokatoličkoj Crkvi. Budući da je ujak živio u celibatu, rukopis je naslijedila rodbina, a igrom slučaja završio je kod mene.« No sugovornika sa slikarom osim srodstva i rukopisa povezuju i brojne uspomene.
Herak je kao student svake godine odlazio na rad u Zapadni Berlin, gdje je živio kod Latkovića, koji je od 1963. ondje služio kao župnik grkokatoličke župe sv. Nikole u četvrti Kreuzberg. »Ujak je u Njemačku došao radi liječenja od posljedica nesreće, za koju je krivio Udbu, koja ga je pratila još od srednjoškolskih dana. Velik dio rukopisa nastao je upravo ondje, što se vidi po tome što je dio bilježaka pisan na njemačkom, a dio na hrvatskom. U ondašnjim je staretinarnicama ujak dobavio i većinu svoje grafičke zbirke i sve ikone, koje su uglavnom sa sobom donijeli grkokatolički izbjeglice iz istočnoga bloka.« No odakle Latkoviću sredstva za sve te pothvate? »Zahvaljujući svojim prijateljstvima, uspio je na kredit kupiti čitavu zgradu u kojoj se nalazila berlinska grkokatolička crkva. Crkvu je proširio i oslikao, dodao joj župni ured i pastoralne prostore, a preostalih je stotinjak stanova iznajmljivao. Tako je uvelike popravio stanje župe pa ga je Sveta Stolica 1970. proglasila i protojerejem stavroforom, a stekao je i dovoljno sredstava da se posveti umjetnosti.«
Latkovićev višedesetljetni zanos za ikonama nije stao ni nakon povratka u Zagreb 1981., gdje je do 1990. godine služio kao liturg i propovjednik u konkatedrali sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. A nisu prestala ni druženja s nećakom. »Godinama sam živio vrata do ujakova atelijera u Bosanskoj ulici, gdje su se okupljali umjetnici poput Ede Murtića i Koste Angelija Radovanija. Ondje se nalazila i golema biblioteka knjiga o umjetnosti, uglavnom posvećenih ikonama.« Saznanja o ikonama Latković je crpio i na brojnim putovanjima. »Svakoga je slobodnoga ljeta odlazio na obilaske muzeja, galerija i crkava u Italiju, potom Englesku i Nizozemsku, a kasnije i u Grčku i Tursku.« No unatoč knjigama i putovanjima, neke su mu ikone ipak ostale nedostupne. »Uz rukopis je ujak uvijek držao i hrpu dijapozitiva ikona koje nije uspio pronaći u literaturi. Oni nažalost nisu očuvani, a vjerojatno bi pomogli čitatelju da shvati revolucionarnost njegovih zaključaka.«
A po čemu bi oni mogli biti revolucionarni otkrio je dugogodišnji Latkovićev prijatelj i umjetnički kolega Sergije Mihić. »Nasuprot uvriježenu mnijenju o samoniklosti ikonografske tradicije Istoka, Latković je često tumačio kako se nakon ikonoklazma ikonopisanje na istok ponovno proširilo upravo sa zapada – iz Italije«, objašnjava Mihić. »Zato bi objava njegova rukopisa bila jedinstven događaj za povijest umjetnosti. Osim toga, on je bio i naš jedini stručnjak za ikone te je često obavljao i stručne ekspertize na njima za hrvatske institucije.« No zašto su ikone toliko važne za povijest umjetnosti? »Zapadni, romanski jezici rabe samo jedan izraz za umjetnost – ‘art’, umijeće. Istočni pak, slavenski jezici osim ‘iskustva’, koje slično prethodnomu označava znanje ili vještinu, poznaju i ‘hudočestvo’. Ta nas riječ upozorava da je u srži umjetnosti nešto nepronično i mistično. Upravo tu leži snaga ikone.«
