Dobro bi bilo primjerom prikazati kako će u praksi izgledati izračuni visina osobnih i tobože »naslijeđenih« dijelova obiteljskih mirovina. No prije toga i medijima i predstavnicima predlagača promjena mirovinskih propisa važno bi bilo znati da mirovinski sustav ne poznaje termin »nasljeđivanje« mirovine. Zato Zakon o mirovinskom osiguranju koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. (»Narodne novine« br. 157/13 s dosadašnjih devet izmjena i dopuna u NN br.151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21) u članku 4. stavak 1. u prvoj rečenici propisuje: »Prava iz mirovinskoga osiguranja neotuđiva su osobna materijalna prava, ne mogu se prenijeti na drugoga niti se mogu naslijediti.«
Nakon smrti korisnika mirovine (starosne ili invalidske i obiteljske) može se nasljeđivati samo pojedina svota dospjeloga, a neisplaćenoga iznosa mirovine nakon smrti korisnika. To je najčešće posljednja neisplaćena mjesečna mirovina pripadajuća za mjesec u kojem je korisnik mirovine umro i samo je ta mirovina predmet nasljeđivanja. Samo na taj neisplaćeni iznos mirovine primjenjuju se propisi nasljednoga prava, a ne mirovinski propisi. Prema tome ne može se nasljeđivati pravo na mirovinu, pa ni na obiteljsku, kako se to pogrješno i nestručno objavljuje javnosti. Ako neki političari iz demagoških ili populističkih razloga najavljuju nasljeđivanje obiteljskih mirovina, ne bi to trebali papagajski preuzimati profesionalni novinari, a posebice ne specijalizirani portali za mirovinska prava, uključujući stranke umirovljenika, sindikate umirovljenika i njihove udruge.
Najavljivane promjene i dopune mirovinskoga zakona nisu stručno promišljene i u mirovinski će sustav uz postojeće unijeti nove nepravde, koje predlagači ne bi smjeli previdjeti.
Slijedi najavljeni primjer. Bračni par umirovljenih prosvjetnih radnika ostvario je starosnu mirovinu. Žena prima mirovinu u iznosu od 5800 kn mjesečno, a suprug 6200 kn, dakle ukupno primaju 12.000 kn mjesečno. To je relativno dovoljno za nastavak primjerena življenja u skromnom trosobnom stanu u koji se uključuju izdatci otplate jednoga kredita, komunalije i zadovoljavanje određenih kulturnih potreba (kazalište, koncert, poneki izlet i sl.).
Po dosadašnjim propisima smrću jednoga od supružnika preživjeli partner ima pravo izbora uživati svoju mirovinu ili se odreći svoje mirovine i uživati 70 posto obiteljske mirovine iza pokojnika. Ako umre suprug, udovica ima izbor uživati svoju mirovinu (5800 kn) ili 70 posto mirovine pokojnoga supruga, što je 4340 kn (70 % od 6200 = 4340 kn). Stoga ne čudi da će udovica izabrati i dalje vlastitu osobnu mirovinu. Time njezin životni standard pada za više od 50 posto. Na kulturne potrebe treba zaboraviti ili stan zamijeniti garsonijerom ili prodati stan ili sklopiti ugovor o uzdržavanju, koje može biti doživotno ili dosmrtno. »Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju« posebno je opasan jer uzdržavatelj odmah postaje vlasnik stana, koji može prodati, a uzdržavanje ignorirati. Bilo koje od tih rješenja koja nude izlaz postaje za udovicu kao uglednoga prosvjetnoga radnika u njezinu mjestu, koja je pridonosila školovanju brojnih generacija sumještana, rušenje njezina osobnoga dostojanstva i nepriznavanje vrijednosti zajedničkoga bračnoga života.
Novim pak modelom izmjena mirovinskoga zakona predlaže se da udovica u ovom primjeru može uz svoju osobnu mirovinu (5800 kn) ostvariti još i 27 posto obiteljske mirovine iza supruga. Nije definirano je li to 27 posto muževe osobne mirovine, dakle 1674 kn (27 % od 6200 = 1674) ili je to 27 posto pripadajuće obiteljske mirovine od 4340 kn (koja se određuje 70 % od muževe osobne), dakle 1171 kn (27 % od 4340 kn). Prema tome udovici bi uz njezinu osobnu mirovinu pripadao i dio obiteljske mirovine u svoti od 1674 kn ili 1171 kn, ovisno od koje se svote izračunava 27 posto. U konačnom zbroju bilo bi to ili 5800 osobne mirovine plus 1674 obiteljske, što bi iznosilo ukupno 7474 kn mjesečno. Čak i u drugoj varijanti u kojoj bi se osobnoj mirovini pridodala manja svota određena od obračunate obiteljske mirovine 1171 kn plus 5800 kn = 6971 kn, bilo bi i to prihvatljivo očuvanje dostojanstva preostaloga člana obitelji.
Nažalost, ne će biti tako jer u »zasjedi« je lukavi predlagač zakonskih izmjena dodao dopunski uvjet, bolje rečeno podmetnuo je »kvaku 22« koja sve objašnjava (poništava), a to je ograničenje da ukupan zbroj svota osobne mirovine i dijela obiteljske mirovine ne može premašiti svotu od 5850 kn. To znači da u ovom slučaju uz svoju osobnu mirovinu od 5800 kn udovica može ostvariti najviše 50 kn na ime obiteljske mirovine. Statistički se može netko hvaliti s prosjecima da će povećanja obiteljskih mirovina biti prosječno 200 ili 500 kuna, no ipak će jedni jesti zelje s mesom, a većina samo zelje.
Odnose ne će promijeniti ni najavljeno povećanje postotka za obiteljsku mirovinu sa 70 posto na 77 posto, niti najava mogućega povećanja dopuštenoga zbroja osobne i obiteljske mirovine sa 5850 na 6000 kuna, pa i više, jer će sve obezvrijediti inflacija koja teče. Takva »poboljšanja« položaja obiteljskih umirovljenika (koja to nisu) podsjećaju na parolu bivšega SSSR-a o »revoluciji koja teče«.
Puno hvaljeni ministar financija, sada na odlasku, očito nije mislio kako će se taj prijedlog poboljšanja položaja korisnika obiteljskih mirovina odraziti na odnose između korisnika mirovina. Razlike i nepravde se povećavaju.
