LAKOMOST KAO GLAVNI GRIJEH DANAŠNJICE Škrtost čovjeka čini vječno nezadovoljnim konzumentom koji ne mari za Boga ni za bližnje u potrebi

Škrtost ili lakomost grijeh je utkan u našu kulturu, u »zdrav razum«, koji pojedinca čini vječno nezadovoljnim konzumentom koji ne mari za Boga ni za bližnje u potrebi. Isus, pripadnik židovske kulture u kojoj se bogatstvo smatralo blagoslovom, kao uvod u prispodobu o bogatom čovjeku rekao je: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe; koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje« (Lk 12, 13).

Bogatoga čovjeka iz prispodobe Bog naziva »luđakom« jer je mislio da se trajno osigurao nagomilanim materijalnim bogatstvom, a već je iduće noći preminuo. Mladiću koji je želio nešto više od obdržavanja deset Božjih zapovijedi, kojih se, kako kaže, držao od mladosti, Isus je odgovorio: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom« (Mt 19, 21). Mladić je otišao žalostan jer je imao velik imetak, na što je Isus zaključio da će »teško bogataš u kraljevstvo Božje«.

To je možda najočitije u prispodobi o bogatašu i Lazaru; bogataš nije završio u paklu jer je bio bogat, nego jer nije imao ni trunke milosrđa prema siromahu (Lk 16, 19). Čuvena Kristova poruka iz Matejeva evanđelja da će »lakše deva kroz ušicu igle nego bogataš u kraljevstvo Božje« nedvosmisleno poručuje da navezanost na materijalna dobra vrlo lako odvoji čovjeka od Boga koji je duh i/ili ga učini nespremnim pomoći potrebitima, a nerijetko i spremnim na zločine iz koristoljublja.

Čovjek ne živi samo o kruhu

Svaki se grijeh temelji na laži. Vizija grijeha obećava veliko dobro koje se, nakon što je grijeh počinjen, ne ostvari. Bog je nadnaravna Ljubav iz koje izvire život; on stvara, održava i spašava, zato je on najveće dobro.

U Bibliji bogatstvo i materijalno blagostanje nisu po sebi loši. Odgovarajući Sotoni u pustinji, Isus ne poriče činjenicu da je materijalno potrebno: ne živi čovjek samo o kruhu (Mt 4, 4).

Poznato je da ekstremno siromaštvo – ispod 2,15 dolara dnevno – stvara različita društvena zla i prediktor je visoke stope kriminala. Problem je, međutim, ljestvica vrijednosti, mjera i granica: Je li duhovno iznad materijalnoga ili obratno? Koliko je materijalnih dobara dovoljno da čovjek bude zadovoljan? Je li zadovoljstvo uopće najviša vrijednost? Društvene znanosti pokušale su tijekom posljednjih desetljeća izmjeriti, istražiti i usporediti sreću pojedinih naroda. Zanemari li se smislenost takvih istraživanja, s obzirom na to da je sreća filozofski pojam, ostaje činjenica da iznad prosječne zarade neke zemlje dodatna zarada vrlo malo ili nimalo ne pridonosi sreći. Ono što doista pridonosi dobri su međuljudski odnosi, a čovjek je biće koje više nego za srećom žudi za smislom. Još je nešto vrlo lako primijetiti na temelju podataka: u bogatijim zemljama ljudi manje traže Boga nego u siromašnijima i imaju manje djece. Posao, karijera, zarada i samorazvoj postaju svrha njihova života.

»Dabogda ne imao previše ni premalo«

Poslovična mudrost o škrtosti i lakomosti velika je i zanimljiva. Poznate su šale o škrtim Škotima i škrtim otočanima koje i nisu nelogične uzme li se u obzir da se na otocima prethodnih stoljeća teško preživljavalo. Poznate su i stvarne anegdote o novcima spremanim u slamarice i ušivanima u madrace koji su naposljetku – zbog inflacije ili promjene valute – izgubili vrijednost. Poznata je, međutim, i želja prigodom vjenčanja: »Dabogda ne imali ni previše ni premalo.« Novac nije nikada konačan cilj, nego je cilj sve ono što se može novcem kupiti, prije svega moć. Budući da je čovjek najslabiji na želju za moću, ona nekontrolirano raste što je više ima, a najveća moć najviše korumpira. Žeđ za novcem i moću stoga treba zauzdati drugim čežnjama: za dobrotom, za ljubavlju, za solidarnošću, za smislom, za Bogom. Treba sebi postaviti granicu imanja kako bi se otvorio prostor za bivanje.

U raljama doživljajne ekonomije

Stvaranje umjetnih potreba – uvjeravanje ljudi da kupe ono što im do sada nije bilo potrebno – glavna je strategija suvremenoga biznisa. Suvremeni liberalni kapitalizam zapravo slijedi uvjerenje Karla Marxa da raspodjela materijalnih sredstava određuje duhovnu nadgradnju društva, tj. da ekonomija određuje sve ostalo.

Zemlja se danas smatra onoliko uspješnom koliki je njezin ekonomski rast, a ekonomskomu rastu podređuju se svi oblici života. Ni obitelj nije toliko važna ako atomizirani pojedinci, poslušni istrenirani klonovi, mogu postići velik ekonomski rast. Umjetnost, religija i filozofija također nisu toliko važne kada površnom zabavom nahranjeni pojedinci mogu proizvesti veći ekonomski rast; i znanost vrijedi samo ako proizvodi ekonomski rast. U jednom se ipak suvremeno doba razlikuje od Marxova vremena; danas, kada su materijalne potrebe građana ekonomski razvijenih zemalja odavno zadovoljene, većina onoga što se kupuje novcem nisu stvari, nego doživljaji.

Markirana odjeća kupuje se radi prestiža, estetska kirurgija, kozmetička mašinerija i psihologija služe oblikovanju i promjeni identiteta, a medicina sve više služi oblikovanju doživljaja vlastitoga zdravlja koje je definirano kao blagostanje. Putovanja, hobiji, društvene mreže i 3D virtualna »realnost« također pod rubrikom »lifestyle« prodaju doživljaje. Velika raširenost ovisnosti – o opijatima, hrani, kocki ili pornografiji – izraz je žudnje za doživljajima. Stvarni razlog za zadovoljstvo pritom se nerijetko zamjenjuje digitalnim surogatom. Suvremeni čovjek lakom je na užitak bez mjere i granice, onkraj morala, a škrt je u darivanju drugima onoga što im je najpotrebnije – konkretnoga fizičkoga sebe, svoje prisutnosti ovdje i sada, svojega vremena.

Kamo vodi lakomost pokazuje završetak priče o ludom bogatašu iz Lukina evanđelja. Nakon što je bogataš pomislio da se materijalno osigurao za cijeli život te da može u miru uživati, Bog mu je progovorio: “Bezumniče! Još ove noći duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?”

Radost velikodušnosti