Nije sporno da je »Agrokor« u financijskim problemima, što dalje negativno utječe na cijene dionica. One padaju, a to znači da padaju i dionice mirovinskih fondova, koji su, u dijelu svojih dionica, indirektno vlasnici »Agrokora«. Posebno je pitanje mogu li, i jesu li smjeli, obvezni mirovinski fondovi sudjelovati u takvom brzopletom kupovanju dionica, s obzirom na zakon i ograničenja ulaganja i procjene rizika.
Prije nepune četiri godine došlo je u krizu do tada hvaljeno »Royal mirovinsko osiguranje«. Oko 4000 umirovljenika koji su prosječno dobivali 400 kuna mjesečno neke vrste dopunske mirovine, koju su im dokupili njihovi poslodavci (i država je često imala svoje dioničke udjele), ostalo je bez toga dijela mirovine. Kod prvih je poteškoća likvidnosti ondašnji ministar mirovinskoga osiguranja otklanjao mogućnost intervencije u korist umirovljenika »Royal mirovinskog osiguranja«, uz objašnjenje da država nema mogućnost intervencije u privatnoj tvrtki. Vezano uz to, valja podsjetiti da se taj model privatnoga osiguranja u posebnom mirovinskom stupu počeo razvijati početkom devedesetih godina. Svrha mu je bila da se pomogne poslodavcima i njihovim zaposlenicima, kojima je nedostajalo malo do pune mirovine i koji su pristajali na odlazak u mirovinu, da im se posebnim dokupom osigura neka vrsta doživotne otpremnine koja je trebala biti određena kompenzacija za razliku do pune mirovine.
Svi su bili zadovoljni, ali…
Tako su se tvrtke i institucije (javne i državne) rješavale viška zaposlenih. Obveza je bila da eventualni novac za obvezne otpremnine zaposlenih uplaćuju na račun »Royala«. Posebna pogodnost za poslodavce bila je i u činjenici da se tako uplaćen novac porezno priznavao kao trošak. Brojne državne tvrtke, kao što su »HEP«, »Janaf«, »Hrvatska pošta«, »Jadrolinija« i »Podravka«, koristile su tu mogućnost bržega rješavanja viška zaposlenih. Koristile su to i privatne tvrtke, kao npr. »Ericsson«, »Končar«, »Tisak«, ali i neke zdravstvene ustanove. Svi su bili zadovoljni, kako poslodavci tako i umirovljenici, a posebice »Royal-mirovinsko« kao osiguravatelj. Osiguravatelj je višak novca dalje investirao, kako bi ga »oplodio« te na taj način povećao masu novčanih sredstava. Čak su se kupovale i državne obveznice, što je vjerojatno bilo pogrješno.
Taj specifičan model osiguranja bio je hvaljen kao model u kojem su zajednički dobrovoljno sudjelovali poslodavci, radnici i osiguravatelj, te su tako izbjegnuti mogući socijalni sukobi. Međutim, kada su se pojavila prva upozorenja i opasnost od nemogućnosti plaćanja tekućih izdataka za mirovine, država se počela distancirati, ali i svi ostali. Osiguravatelj je kao trgovačko društvo nudio državi prepuštanje vlasništva i upravljanja, što je odbijeno uz navedeno obrazloženje da nema zakonske mogućnosti intervencije u privatnoj tvrtki. Tako je »Royal mirovinsko osiguranje« ostavljeno samo i, kao i njegovi umirovljenici, bilo prepušteno »zakonima tržišta«.
Mirovinski fondovi nisu bili dovoljno budni
Najnoviji slučaj tvrtke »Agrokor« nije istovjetan, ali ipak ima dodirnih točaka kada je riječ o dionicama obveznih privatnih mirovinskih fondova tzv. »II. mirovinskog stupa« i odgovornosti države. Naime, nije sporno da je »Agrokor« u financijskim problemima, što dalje negativno utječe na cijene dionica. One padaju, a to znači da padaju i dionice mirovinskih fondova, koji su, u dijelu svojih dionica, indirektno vlasnici »Agrokora«. Posebno je pitanje mogu li, i jesu li smjeli, obvezni mirovinski fondovi sudjelovati u takvom brzopletom kupovanju dionica, s obzirom na zakon i ograničenja ulaganja i procjene rizika. Nadalje, valja upozoriti da, osim vlasničke uloge, mirovinski fondovi imaju i nadzornu ulogu u nekim tvrtkama. Njihova prisutnost investitorima daje određenu sigurnost da će takva kompanija poslovati transparentno. Nažalost, u slučaju »Agrokor« mirovinski fondovi nisu bili dovoljno budni. Njima je bilo važno hvaliti se da su prerasli hrvatsko tržište kapitala i da svojim investicijskim potencijalom predstavljaju relevantne investitore u svjetskim okvirima. No u slučaju »Agrokor« postavlja se pitanje gdje su fondovi sada, odnosno mogu li u sadašnjim težim tržišnim prilikama očuvati vrijednost svojega dijela imovine. U protivnom, trpjet će štetu njihovi budući umirovljenici. Zna se da prodaja dionica mirovinskih fondova zapravo odašilje poruku nepovjerenja.
Nevjerojatno je da se nije ništa znalo
Prema tome, nevjerojatno je da se nije ništa znalo za goleme dugove koncerna »Agrokor«, odnosno da su njegovi pojedini dijelovi (tvrtke), jamci za te dugove. Nasuprot tomu, neslužbena javnost već godinama zna za odgađanu krizu. Za utjehu javnosti, kao povremena mantra služi »prema državi su podmirene porezne obveze«. Međutim, nije dovoljno jasno što se pod tim misli. Možda su i podmirene porezne obveze, ali ne zna se jesu li i koliko podmirene obveze doprinosa za obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. To se ne istražuje i o tome se ne piše. Eventualna dugovanja mogu činiti veliki manjak i prihodima državnoga proračuna. Posebice kada je riječ o zdravstvu i obvezama za lijekove prema dobavljačima. Tako se lanac uzajamnih dugovanja i potraživanja razvlači sve šire i postaje nesaglediv, a zna se »da je lanac toliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika«.
Prikrivani grijesi svih dosadašnjih političkih i gospodarskih struktura sada su isplivali na površinu, pa država mora ipak podmetnuti leđa, jer to je u interesu hrvatskoga gospodarstva u cjelini. Usporedno s time ide i pitanje odgovornosti. Zato će to će biti najteži ispit za sadašnju vlast, i to prema načelu »biti ili ne biti«, dakle važniji od predstojećih lokalnih izbora.
