LAPIDARIJ ZA BUDUĆNOST Što umjetnici čuju u pjesmi svetoga hrvatskoga kamenja

Može li kamen postati svet? S vjerskoga stanovišta pitanje se čini bespredmetno: kamen nije duhovna tvorba. Sa znanstvenoga gledišta pitanje se čini besmisleno: svetost nije mjerljiva pojava. No dok se to pitanje na obzoru javnoga mnijenja i ne može pojaviti, filozofsko motrište obzor mu otvara. Može li kamen postati svet, to znači da je u njega ugrađen duh bića – bilo osobe bilo naroda; može li kamen postati svet, to znači da iz njega poniču mjerljive pojave, ali i mjerila same spoznaje. No dok filozof razmatra, umjetnik je već uočio, pa i predočio. Osoba je mjerilo, tvorba je spoznaja; zato valja tijelom u kamen da iz kamena potekne duh. Da teče, tvori, traje. Da bude valjano živ; da bude svet. Tako bi se i s velike povijesne razdaljine mogla opisati starohrvatska umjetnička baština – baština crkava hrvatskih kneževa i kraljeva – pa bila ona i razlomljena i rasuta. U njezinoj pjesmi isklesanoj rukom umjetnika od hrvatskoga kamena još odjekuje duh naroda. No što se živo u njoj danas čuje? I kakvu bi pjesmu danas valjalo u kamen uklesati? Odgovore su nam pomogli razaznati umjetnici koji su sa svetim hrvatskim kamenjem u trajnu dosluhu: slikar Josip Botteri Dini, kipar Ilija Skočibušić i arhitekt Marijan Hržić.

Svjedočanstvo vjere i znak prepoznavanja

»Naši davni predci s ponosom su originalnom inačicom predromaničke starohrvatske umjetnosti u stijenju zabilježili svoje postojanje na svetom hrvatskom tlu. Bilježeći svete znakove, posvjedočili su i svoju katoličku vjeru, a reljefom pletera stvorili su likovnu konstantu koja je postala hrvatski znak prepoznavanja«, sažima uvide duge umjetničke suživljenosti s baštinom Josip Botteri Dini, kojemu je ove godine u Zagrebu i Splitu otvorena velika retrospektiva.

Sveti znaci koje umjetnik spominje mjesto na njegovim slikama, vitrajima, mozaicima i grafikama nisu pronašli slučajno. »Imao sam sreću živjeti od ranoga djetinjstva u ozračju hrvatske svete baštine, u kojoj se osobito ističe starohrvatska krstionicau nekadašnjem Jupiterovu hramu  u Splitu . U njezinu je središtu prikaz hrvatskoga kralja i podanika u proskinezi, poniznom poklonu. To je susret antike i predromanike, a za nas baštinike to su djela koja su oblikovala hrvatsko duhovno biće.«

U umjetnosti ne postoji prošlost

Motivi sa splitske krstionice stoga se i najčešće pojavljuju u Botterijevu izrazito crtalačkom opusu. »Mislim da su me i na starohrvatskim reljefima posebno privukli jasni linearni prikazi likova i ukrasa cvjetnih i pleternih, geometrijskih i animalističkih, kao i latinička i glagoljička slova. Slikanjem sam nastojao suvremenike oduševljavati za te davne, ali čvrsto europejske i istodobno hrvatske likovne uzlete. Jer u umjetnosti i ne postoji prošlost. Umjetnost nema ni početka ni kraja; umjetnik pripada njoj. Njoj on hodočasti i nju u oduševljenju posvaja kao temelj na kojem za buduće naraštaje ‘kleše’ spomene na svoje vrijeme.«

A kakav bi to spomen valjalo »uklesati« za naraštaje koji dolaze? »Želio bih da motivi umjetnosti ne budu unaprijed grozote i ugroze naroda, njegove samobitnosti i kulture. Mnogi su umjetnici ostavili svjedočanstvo žrtava našega narod ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Nikada previše ne će biti i naš prinos. Međutim, umjetnik ne duguje nikomu ništa. Stvoritelj mu je dao da može pronicati u tajnu stvaranja, a najsretnija ostvarenja nastaju kada se ima povjerenja u tu pronicavost. Jer umjetničko djelo živi u budućnosti od slobode stvaranja koju je imao umjetnik dok ga je stvarao«, zaključuje slikar.

Pretkrsna molitva

Iskustvo baštine ne guši slobodu

Za isti zakon slobode zauzima se i autor brojnih sakralnih kiparskih ostvarenja Ilija Skočibušić. No taj se zakon podjednako tiče sakralne umjetnosti i vjere iz koje ona proizlazi. »Zašto ljudi vjere – a tu mislim i na svećenike i na vjernike – ne uspijevaju oduševiti čovječanstvo svojom vjerom? Kao da nam nešto nedostaje, kao da nemamo žive vjere koja privlači i fascinira. Nekako smo sve uokvirili u krute šablone, a to je blokada za kreativni duh, koji samo u odgovornoj slobodi može dati odgovore na pitanja i praznine suvremenoga čovjeka. Zamislite što bi se dogodilo kada bismo umjetnost stavili u krute okvire? Jednostavno bi se ugušila i svela na razinu zanata«, primjećuje Skočibušić.

Iako umjetničko djelo aktualnost i živost ostvaruje samo slobodnim iskorakom iz već viđenoga, to umjetnika ne priječi da se nadahne iskustvom baštine, pa ni da je reinterpretira. Takav je zadatak kipara iz Tomislavgrada dopao kada ga je ususret 1100. obljetnici hrvatskoga kraljevstva udruga »Stećak« angažirala da izradi krunu, žezlo i prijestolje kralja Tomislava. »Bila mi je čast uroniti u starohrvatsku povijesti i istraživati njezine simbole, a u suradnji s profesoricom Jasminom Pacek s Odsjeka za umjetnost i kulturu Osječke akademije pomno sam pazio da izbjegnem ornamente koji nisu u skladu s danim povijesnim razdobljem.« Na kruni tako dominiraju tri križa, pri čemu je središnji nadahnut križem pronađenim u okolici Duvanjskoga polja, a dva pauna ispod njega simboliziraju kraljevsku vlast.

1 od 6

Izazovu virtualnoga svijeta odgovoriti odrazom

Simboliku vjere Bosne i Hercegovine Skočibušić je unio i u oltar i ambon koji su nastali povodom pohoda pape Franje Bosni i Hercegovini. »Ti simboli najbolje su sačuvani na stećcima, tako da sam oltar i ambon osmislio u obliku suvremeno interpretiranih stećaka te ih uresio riječima molitve ‘Zdravo Tilo Isusovo’ pisanima hrvatskom ćirilicom ili bosančicom.« Trodijelni oltarski stećak simbolično priziva Presveto Trojstvo, dok motivi košuta i ptica, lava i zmije, grožđa i loze podsjećaju na kršćansku baštinu koja i prethodi dolasku katolištva u BiH.

»Ti su elementi odraz našega identiteta i pripadnosti, i dok god bude u hrvatskom narodu prisutna nacionalna svijest, dotad će i naša baština biti živa. No nakon pojave virtualnoga svijeta koji djeluje stvarnije od stvarnoga besmisleno je očekivati od mladih ljudi da idu korak unazad i da napuste suvremena dostignuća. Stoga je pravi izazov za umjetnika danas dati novu dimenziju baštini upisujući u nju i odraze svojega vremena«, ocjenjuje kipar.

Starohrvatske crkve – pouka arhitektonske sažetosti

Baština i suvremenost povezuju se i isprepliću upravo u sakralnoj arhitekturi, primjećuje Marijan Hržić, ovogodišnji dobitnik nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo u području arhitekture i urbanizma. »Sakralna zgrada uvijek je simbol i znak, većega ili manjega mjerila, u definiranim urbanim područjima ili na posve drugačijim, izdvojenim mjestima.« U gradnji te simbolike arhitekt se može i učiti i nadahnjivati skladom i ljepotom naslijeđene baštine, dodaje sugovornik. »Stare katedrale i crkve naših gradova prisutne su i danas kao i nekoć i uvijek im se vraćamo, i onda kad gradimo novo.«

Takav se arhitektonski nazor može iščitati i iz prvoga Hržićeva sakralnoga ostvarenja, Gospe od Milosrđa na Žnjanu iz 1994., koja svojom jednostavnošću i masivnošću neodoljivo podsjeća na predromaničke dalmatinske rotunde. »To je mjesto na kojem se i kroz arhitekturu težilo istaknuti povijesnu pripadnost i identitet, koji također određuje postojeća stara crkva sv. Lovre u neposrednoj blizini, s podrijetlom iz 13. st. Elementarnost, sažetost, suodnos duhovnoga života i povijesnoga nasljeđa, kao i reminiscencija na starohrvatske forme, bili su neizbježni, kao što je trajna i duboka veza ovoga prostora s njegovom dugom poviješću«, napominje arhitekt.

Kameni znaci duhovnoga stremljenja

Tragovi duge povijesti vide se i na monumentalnim vitkim zvonicima crkve Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije, koji prizivaju usporedbu s predromaničkim »westwerkom« poput onoga na crkvi sv. Spasa. »Dimenzija i vertikalnost, koje se naglašeno doživljavaju u unutrašnjosti, izražavaju težnju i traganje za duhovnim uzdizanjem«, tumači Hržić. »Unutar odraza tradicionalnoga gradbenoga narativa arhitektonska forma crkve razvija i prati vlastitu prostornu i oblikovnu logiku. Tako nastaje ovodobni sakralni prostor koji odražava živu i prisutnu vjerničku zajednicu duboko ukorijenjenu i u tradiciju, kako lokalnu tako i općenitu – tradiciju pripadnosti katoličkoj vjeri.«

Uz tradiciju i ovodobnost kod Hržićeva »Zida hvale i ufanja« – arhitektonske poveznice bazilike Majke Božje Bistričke i crkve na otvorenom blaženoga Alojzija Stepinca – susreću se i pokret i stamenost, crkveni »burg« i molitvena »dolina«. »Kod svih ovih crkava i inače važnu ulogu osim same glavne zgrade ima i njihov okoliš koji izravno sudjeluje u oblikovanju i utječe na ozračje cjeline.« A to i nakon 11 stoljeća lako oćuti svaki posjetitelj starohrvatskih sakralnih bisera. »Trebamo prihvatiti iskustvo povijesti jer je duhovno stremljenje trajno i univerzalno.« U toj je preporuci sažeta sveta poruka hrvatske baštine: i kada čovjeka pritegne zemlja, stremljenje kamenja njegova naroda pjevat će mu o visinama.

Troplet umjetničke intuicije, hrvatskoga identiteta i katoličke ispovijesti