Jay Bhattacharya, profesor sa sveučilišta u Stanfordu i autor poznate Barringtonske deklaracije, postavio je nedavno zanimljivo pitanje: »Bi li se uvelo pandemijsko zatvaranje da nije bilo Zooma?« On otvara raspravu o »središnjem pandemijskom misteriju«: zašto su zapadna društva odustala od stoljetnoga iskustva upravljanja pandemijom i zašto su istodobno pristala na primitivni oblik karantene i zatvaranje škola. Iako su razlozi složeniji, jedan se činitelj, smatra Bhattacharya, podcjenjuje ili zanemaruje: dostupnost programskih platforma za povezivanje i komunikacije. Softverska potpora za videotelefonije ili videokonferencije omogućila je takozvanim »laptop-klasama« bezbrižan rad i život tijekom zatvaranja.
Političke i društvene elite, ljudi s kravatama i radnici u području ekonomije znanja poduprli su prijelaz s osobnih susreta na udaljene, mrežne interakcije, jer su razvijene aplikacije za rad od kuće, za dostavu hrane i za kupnju odjeće ili knjiga pritiskom na miša. Bhattacharya podsjeća da su takve tehnološke ponude postojale i početkom 21. stoljeća, poput Skypea, YouTubea ili Amazona, ali nisu bile oblikovane za masovnu potporu velikim tvrtkama, školama ili drugim velikim sustavima: »Prije nekoliko godina sve se bitno promijenilo.
Razvijene su mrežne tehnologije i proizvodi koji omogućuju masovnu uporabu za rad, kupnju i zabavu, što je iskoristila laptop-klasa za bezbolan ulazak u pandemijsko zatvaranje. No drugi su ljudi, većina njih, zatvaranje podnijeli mnogo teže i s više boli.«
Za razliku od bogatije i tehnološki opremljene »kaste«, ostali su bili ugroženi gubitkom posla, bankarskim upozorenjima, glađu i samoćom. Službene su procjene da je samo trećina radnika opremljena i zaposlena u sektorima u kojima nema velikih šteta od zatvaranja. Ipak, najveći poraz i najteže posljedice pandemijskoga zatvaranja bile su prazne škole. Čitav je svijet, solidarno, simultano i nerazumno ukinuo djeci školski život. U Ugandi je, na primjer, nakon ponovnoga otvaranja škola iz evidencije nestalo četiri i pol milijuna djece! Prema podatcima Ujedinjenih naroda svakoga mjeseca umire 10 tisuća djece zbog gladi izazvane pandemijskim prekidanjem opskrbnih lanaca.
Kako bi odgovorio na pitanje o povezanosti pandemijskoga zatvaranja i digitalnih tehnologija, Bhattacharya podsjeća na ugrozu svinjskom gripom iz 2009. godine. I tada su javnozdravstvene institucije širile paniku, znanstvenici su pretjerivali s procjenama smrtnosti, a lokalni su političari zahtijevali zatvaranje škola. No zatvaranja nije bilo, mediji nisu servisirali Svjetsku zdravstvenu organizaciju ni farmaceutsku industriju, a poljska je ministrica zdravstva Ewa Kopacz odbila uvoz cjepiva protiv svinjske gripe…
Ne nalazeći bitnu razliku između širenja virusa H1N1 i SARS-CoV-2, profesor Bhattacharya ponavlja da je mogućnost upotrebe informatičke opreme uvelike utjecala na političke odluke o zatvaranju društva i granica: »Važno je uočiti ekonomske posljedice zatvaranja i koje su to skupine ljudi bezbolno preživjele pandemiju. Takva nas analiza dovodi do zaključka da su Zoom i slične tehnologije imale važnu ulogu. One su omogućile utjecajnomu sloju društva da zatraži ono što je dotad bilo nezamislivo. Osim ako se to politički ne spriječi, zastrašuje to da ćemo se prilikom sljedeće epidemije – ponovno zatvoriti.«
Nametanje zatvaranja, kao društvenoga i medicinskoga zahvata u stvarnost, svakako je bilo olakšano postojanjem računalnih alata za umirivanje boli odabranih elita. Primjena novih tehnologija, novih medicinskih protokola, novih instrumenata i novih materijala često se opravdava surovom jednadžbom: ono što se može to se smije. O takvom moralu govori i naš teolog Tonči Matulić: »Sve što je tehnički izvedivo, hoće se ujedno nametnuti kao etički moguće i dopustivo« (Metamorfoze kulture, GK 2008, str. 486). Ili, kako drugi teolog, Will Jones, tumači stanfordski esej o pandemijskim tehnologijama: »Zatvorili smo se jer smo mogli. Hvala ti, Zoome!«
