Ljudi su prepuni pitanja kada se razboli onaj koji je pravednik. Onaj koji čini dobro, moli, slavi misu, živi uzorno, nađe se u bolesničkoj postelji. U tim trenutcima kao da se jasno čuju riječi Lazarovih sestara u današnjem Evanđelju po Ivanu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši tu rečenicu, nije li da bi čovjek prvo osjetio razočaranje prema Bogu?
Marta, Marija i Lazar bili su dragi Isusu. Svraćao je u njihovu kuću, često s njima boravio. Kada je s učenicima krenuo na put navješćivanja radosne vijesti, stigla mu je vijest da je njegov prijatelj Lazar bolestan. Pa kako? Je li moguće da se razboli nasmrt onaj koji je prihvatio Krista u svoju kuću? Lazar ne samo da je Isusa prihvatio, on je s njim drugovao. Sam Božji Sin boravio je u njegovoj kući. Pomislili su i njegovi susjedi: »Kako je samo Lazarova kuća prepuna blagoslova kada u njoj boravi čudotvorac koji liječi po selima!« I sada, nasuprot svim jalnim pogledima prema Lazaru, odjednom kimanje glava: »Lazar je bolestan. Možda onaj koji ga je posjećivao nije bio čudotvorac.« Očekivali su da Isusov ljubimac nikada ne će biti bolestan.
Lazarovo stanje nije ništa različito od situacija u kojima se čovjek i danas može naći. Ima ljudi, onih dobrih pobožnih vjernika koji nikakvo zlo nisu učinili, a odjednom ih pogodi takva boleština da se cijelo susjedstvo, pa čak i čitava župna zajednica zapita: »Što je taj Bogu zgriješio?« Kao da i danas potiho ljudi žele taj ušljivi jal iz srca opravdati tuđom patnjom: »Nije moguće da je sveto živio. Sada će se napokon vidjeti kakva je to obitelj.« Gledatelji oko bolesnih pravednika postaju poput napasnika koji je od Boga tražio dopuštenje da kuša Joba: »Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!« (Job 1, 11). Kako je tužno u svojem srcu gajiti takve osjećaje. Tko može likovati nad tuđom bolešću da bi potvrdio svoje teze o lažnoj pobožnosti? Kakav bi to čovjek postao ako se raduje bolesti pravednika? A ipak i toga ima. Kada bolest pogađa pravednika, ljudsko se srce strašno uznemiri tražeći opravdanje.
Nasuprot ljudima koje bolest uznemiruje, pobožni Lazar i njegove sestre nisu se potresli. Ni u vrijeme bolesti nisu panično dozivali Isusa da ga dođe izliječiti. Samo su jednu rečenicu izrekle, a u toj rečenici nema ni ljutnje ni boli ni osude. Naprotiv, rečenica koju su sestre izrekle postala je poput molitve: »Onaj koga ljubiš.« Nema prokazivanja koje bi dovelo do optuživanja. Njihova zrelost u ozbiljnim trenutcima dovela je do Lazarova ustajanja od mrtvih naočigled svima, osobito onima koji su se radovali tuđoj patnji. Bog je ipak, tek na kraju, pokazao koliko mu je stalo do onih koje ljubi.
Prve rečenice izvještaja o Lazarovoj bolesti tumači Ivan Zlatousti: »Mnogi ljudi, kada vide bilo koga od onih koji su dragi Bogu da trpi bilo što strašno, kao što je bolest ili siromaštvo, uvrijeđeni su ne znajući da onima koji su posebno dragi Bogu, pripada podnošenje takvih stvari. Lazar je bio jedan od Kristovih prijatelja i bio je bolestan. (…) Ali zašto evanđelist tu povijest pokazuje nama? Ili bolje rečeno, što nam želi izreći riječima da je Isus volio Martu i njezinu sestru i Lazara? Nikada nemojmo biti nezadovoljni ili ozlojeđeni ako se kakva bolest dogodi dobrim ljudima i onima koji su Bogu dragi.«
Od Lazarove bolesti kršćanin može puno toga naučiti. Pravednost, bogobojaznost, pobožnost, ništa od toga ne pridonosi da kršćanin postane imun na nesreće. Nipošto! Ni sama molitva ne znači da će se nekakve životne nedaće izbjeći. Sve su to prilike rasta u vjeri. Bolest koja je Lazaru donijela smrt na kraju je postala blagoslov u njegovoj obitelji. Po Lazarovoj se bolesti proslavio Bog, a koliko se tek ljudi obratilo. Iako su mnogi sumnjali u Lazarovu iskrenost, tek kada je živ izišao iz groba pećine, uvidjeli su mnogi koliko ga je Bog ljubio, a ljubio ga je čitavoga života.
Stoga nema potrebe da se kršćanin osjeća žalostan kada se razboli. Čak i ako dobije neizlječive bolesti. Molitva koju su sestre izrekle Isusu može se tada samo dosljednije moliti. Nema potrebe za ljutnjom. Samo neka se smireno krene naprijed dopuštajući Bogu da djeluje. A svađalački jezici neka se ostave po strani. Nema potrebe zaustavljati se na onima koji čekaju pad pravednika. Samo neka odjekuju riječi: »Onaj koga ljubiš…«
Gospodine, kušnje bolesti naši su najzahtjevniji ispiti, no učvrsti nas u obećanjima da nas ne ćeš napustiti, nego da ćeš, kao što si bio uz Lazara,
biti i s nama u vijeke vjekova. Amen.
