Osim golemoga duhovnoga pouzdanja u Majku Božju, u trinaest stoljeća hrvatskoga kršćanstva u čast Bogorodice rasli su i golemi materijalni znakovi takve bezuvjetne vjernosti. To su nebrojeni poklonci uz ceste, mnogobrojni Gospini kipovi koji krase urbane sredine i, dakako, mnogobrojne crkve, kapele, župe i svetišta posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Svetišta Majke Božje Bistričke, Majke Božje Remetske, Majke Božje od Kamenitih Vrata, Majke Božje na Trškom vrhu kod Krapine, Gospe Aljmaške, Gospe Voćinske, Gospe Trsatske, Gospe Sinjske i Gospe Badijske kraj Korčule čine tek dio dugačkoga popisa marijanskih svetišta na hrvatskom tlu. Oko velikoga broja marijanskih svetišta i prošteništa pak stoljećima se isprepliću i raznovrsne legende i predaje, povezane s davno minulim društvenim i političkim zbivanjima. One su u očima vjerskoga puka, neopterećenoga dubokim teološkim spoznajama, složene vjerske istine učinile lakše shvatljivima i poželjnijima. Ključnu je ulogu u tim predajama igrao element čuda, nadnaravne Božje intervencije, koji se nije mogao objasniti ničim osim kao posljedica majčinskoga Gospina zagovora kod nebeskoga Otca.
Godine 1545., kad su Turci dospjeli nadomak Marije Bistrice, konjščinski župnik zakopao je Marijin kip u bistričku župnu crkvu, a tek gotovo stoljeće i pol kasnije bio je pronađen. Gospin lik pomogao je i mnogobrojnim braniteljima Sinja 1715. godine pred najezdom Turaka. Petnaestak godina kasnije, u velikom požaru koji je izbio u Zagrebu krajem svibnja, slika Majke Božje koja je stajala ponad gradskih vrata ostala je netaknuta vatrom i pepelom… O tim i mnogim drugim nadaleko poznatim predajama ispisana su nebrojena slova i podeblje knjige. No rijetki su oni koji bi znali odgovor na zagonetku koje dvije zagrebačke župe povezuje gotovo ista legenda o neobičnu Gospinu riječnom posjetu? Odgovor se nalazi na krajnjem istoku i gotovo na samom zapadu Zagreba – u župi Resnik i u župi Stenjevec.
Dvije su to župe koje na prvi pogled, osim posvete u čast Uznesenja Blažene Djevice Marije, ne dijele mnogo sličnosti. Resnik, najmanja zagrebačka župa u kojoj živi oko 2200 aktivnih vjernika u gotovo tipičnoj seoskoj sredini, čini se kao antipod stenjevečke župe, koja kao urbana katolička zajednica, okružena betonskim stambenim blokovima Španskoga, Oranica i Malešnice, ima oko 10 000 vjernika. Ipak, osim Zagrebačke i Slavonske avenije, gradske prometne aorte koja spaja zapadni i istočni kraj metropole, obje župe spajaju i legende o Gospinim kipovima koji su mistično dospjeli na obale Save nedaleko od malih srednjovjekovnih sela na rubovima staroga Agrama.
U Resniku se prema narodnoj predaji Gospin kip pojavio oko 12. ili 13. stoljeća. Nakon neuobičajenoga posjeta Marijina kipa mještani su u čast Bogorodice podigli crkvu, koja je ubrzo postala i marijansko svetište za Zagreb, poznato i kao Majka Božja Jezerinska jer se u blizini nalazilo i jezero. Taj se naziv ustalio i do današnjih dana, kada se u Resniku sredinom kolovoza Gospa tradicionalno naveliko časti. U starim se zapisima Resnik prvi put spominje 1214. kao posjed zagrebačkoga kanonika Barana, a osim nekoliko dokumenata resnička srednjovjekovna povijest dobrim je dijelom neistražena. Tako izostaju i zapisi o gradnji crkve i osnutku župe, kao i zapisi o neuobičajenom posjetu lika Majke Marije rijekom Savom. Sam se čudotvorni Marijin kip zagubio u povijesnim bespućima. Tako se i o samoj genezi Marijina dolaska u Resnik spoznaje uglavnom crpe iz predaja koje se među lokalnim pukom prenose s koljena na koljeno stoljećima.
Stenjevečka je župa također jedna od najstarijih zagrebačkih župa. Središte današnjega Stenjevca, u kojem se i nalazi crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, bilo je naseljeno još od antičkih razdoblja, a prvi se podatci o župnoj crkvi u Stenjevcu mogu pronaći u popisu Zagrebačke biskupije iz 1344. godine. Ipak, današnja stenjevečka crkva, posvećena u 18. stoljeću, a znatnije izmijenjena nakon potresa 1880., diči se vrijednim povijesnim naslijeđem – drvenim kipićem Gospe visokim 96 centimetara i ukrašenim pozlaćenim plaštem u gotičkom stilu, koja u jednoj ruci drži žezlo, a u drugoj Dijete Isusa. Prema predaji kip gotičke Madonne u 15. stoljeću doplovio je Savom na drnu, pa se godinama stenjevečka Gospa u puku štuje i kao Majka Božja Drnovečka. Svakoga 15. kolovoza rijeke zagrebačkih i drugih vjernika slijevaju se u crkvu Marijina Uznesenja, okupljajući se pred čudotvornim kipom koji je u sedam stoljeća svoje prisutnosti sa zagrebačkim vjernicima dijelio i dobre i teške povijesne trenutke.
No čini se da su u usporedbi s predajama koje se s koljena na koljeno prenose među generacijama resničkih i stenjevečkih vjernika jednako zanimljiva i promišljanja o tome kako su drveni kipići Gospe, od kojih je stenjevečki očuvan i dandanas, zapravo dospjeli do zagrebačkih obala Save. Osporavatelji će primjerice reći da se Stenjevec danas nalazi daleko od Save, što čini legendu o mističnom posjetu kipa gotičke Gospe neuvjerljivom, kao među ostalim i druge narodne predaje koje su prepjevale Gospine čudotvorne intervencije u ljudsku svakodnevicu. No ne treba zanemariti ni činjenicu da je kroz povijest Sava mijenjala tok i korito, pa se s pravom može pretpostaviti da su i njezine obale bile bliže srednjovjekovnoj i današnjoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. Nadalje, o dolasku Gospina kipa, s obzirom na to da o tome arhivski dokumenti iz toga vremena ne donose zapravo nikakve izvještaje, dvije se hipoteze čine izglednima u objašnjenju kako su drveni kipići mogli doista doći do Stenjevca i Resnika.
Rijeka Sava, najdulja rijeka u Hrvatskoj, nema jedinstven izvor, nego nastaje spajanjem Save Dolinke koja izvire u dolini između Triglava i slovensko-austrijske granice kod Kranjske Gore, i Save Bohinjke, koja raste izlijevanjem iz Bohinjskoga jezera kod slovenskoga mjesta Ribčeva Laza. Protestantizam, koji je izrastao iz 1517. godine i 95 teza Martina Luthera, pustio je u slovenskim krajevima nešto jače korijenje nego u hrvatskim zemljama, što zbog blizine izvorištima protestantskoga negodovanja, što zbog jačih dugogodišnjih kulturnih i političkih spona s njemačkim regijama. Premda se često ne uzima u obzir, protestantizam je zapadno kršćanstvo uveo u fazu svojevrsne revolucije, a ona je pak sama po sebi uvijek neodvojiva od nasilja, koje će u tom slučaju potrajati više od stotinu godina nakon pojave Lutherovih teza. Tek je završetkom Tridesetogodišnjega rata (1618. – 1648.) stvoren politički poredak za suživot europskih katolika i protestanata u duhu načela »Cuis regio, eius religio« (Čija regija, njegova religija).
Osim ratnih obračuna u 17. stoljeću, za početke protestantizma bili su svojstveni različiti oblici oštećivanja i obeščašćivanja katoličkih hramova vjere, posebice među sljedbenicima Jeana Calvina. O tim praksama na primjeru Švicarske u prvoj polovici 16. stoljeća podrobnije izvještava Carlos Eire, američki profesor sa sveučilišta Yale, u knjizi »Rat protiv idola« (eng. »War Against the Idols«) iz 1986. godine. Eire objašnjava da su protestantski akti agresije protiv katoličkoga kulta svetaca, koji su se posebno očitovali u izbacivanju i oskvrnjivanju kipova i slika te uništavanju relikvija svetaca, zapravo vrsta ikonoklazma. Štovanje kulta svetaca, koji je posebno bujao u razdoblju kasnoga srednjega vijeka, bilo je za protestante neka vrsta idolatrije, »nepropisane« Svetim pismom. »Za ikonoklaste idoli nisu bili samo lažni bogovi, nego bogovi Rimske Crkve… Protestanti su znali da čišćenje grada od ‘idola’ znači njegovo čišćenje od Rima«, objašnjava Eire.
Prof. Eire spominje i priče o čudesnim zbivanjima povezanim s oštećenim kipovima svetaca koje su među švicarskim katolicima kolale kao reakcija na činove agresije. Jedna priča iz tridesetih godina 16. st. govori o slučaju kipa sv. Blaža koji su protestanti izbacili iz jedne crkve uz Bodensko jezero, a on je čudotvorno »preplivao« jezero i dospio u katolički grad Mammern. Priča pak djelomično podsjeća i na dolazak Gospe u Stenjevec i Resnik, pa bi se analogijom i ta predaja mogla iskoristiti u objašnjenju Gospinih mističnih posjeta Zagrebu. Naime, nije isključena mogućnost da je iz neke katoličke crkve uz slovenske obale Save izbačen Marijin kip, koji je snagom rijeke doplovio do zagrebačke okolice. No uzeti tu teoriju kao objašnjenje značilo bi pomaknuti dolazak Gospe u Stenjevec za 60-ak godina jer neki izvori govore da je ona ondje došla između 1470. i 1480., a drugi pak datiraju nastanak kipića u to vrijeme. U oba slučaja, čini se da bi objašnjenje o »slovenskoj« ili »njemačkoj« Gospi koja je doplovila u Stenjevec moglo biti zadovoljavajuće. Premda bi se isto objašnjenje moglo upotrijebiti i u slučaju Resnika, ono je za tu župu teže primjenjivo jer bi trebalo dodati i gotovo tristo godina da bi priča o Gospinu kipiću koji su bacili slovenski ili njemački protestanti bila u skladu s resničkim narodnim predajama.
Drugo i nešto izglednije objašnjenje čudotvornoga dolaska Gospe u Stenjevec i Resnik može se graditi i oko naravi kasnosrednjovjekovnoga prometovanja i tehničkih mogućnosti prijevoza sakralnih umjetnina. Naime, u to su vrijeme rijeke obilno upotrebljavane za prijevoz ne samo materijala poput drvenih prerađevina ili drvenih trupaca, nego i za prijevoz materijalnih i umjetničkih dobara. Praksa se intenzivno primjenjivala i u kasnijim razdobljima. Primjerice, neka djela ljubljanskoga kipara Francesca Robbe iz 18. stoljeća, koja krase mnoge zagrebačke crkve, poput gornjogradske sv. Katarine, prevožena su iz današnje slovenske prijestolnice upravo po rijeci Savi. Dakle, nije isključena ni mogućnost da su resničke i stenjevečke Gospe pod snagom nemirne Save pale u vodu i umjesto u neku slovensku ili sjevernohrvatsku župu ili kapelu doplovile do zapadnih i istočnih vrata srednjovjekovnoga Zagreba.
Prisutnost vode u obje legende pak ujedno je i svojevrsni narativni element koji povezuje »zagrebačke Gospe« s legendama iz drugih krajeva, koje također govore o čudesnim i neobjašnjivim posjetima Majke Marije. Primjerice, u Rogoznici se u tradicionalnoj zavjetnoj svetkovini prve nedjelje nakon Gospe od Karmela prenosi Gospina slika. Svetkovina je pak izrasla iz predaje koja tumači da je ribar Ivan Bogavčić-Tuburko 1722. loveći ribu oko poluotoka Gradine ugledao neobičnu svjetlost, za koju se ispostavilo da je slika koja prikazuje Marijin posjet rođakinji Elizabeti, majci sv. Ivana Krstitelja. Na tom je mjestu ubrzo izgrađena i kapelica, pa je i u toj legendi Gospa među puk dospjela zapravo iz vode, zapažanjem ribara Ivana. Voda se kao svojevrsni medij dolaska Gospe među vjerski puk javlja i u predaji o Gospi Ilačkoj, pojavom čudotvornoga izvora, koji je Gospinim nagovorom ograđen prije 155 godina i maleno srijemsko selu pretvorio u svojevrsni »Hrvatski Lurd«.
Promišljajući o svim legendama o Gospama koje su se među puk spustile vodom, ne treba zaboraviti ni golemu simboličku snagu koju voda ima u kršćanstvu, počevši od njezine prisutnosti u Svetom pismu sve do važnosti koju ona ima u redovitim liturgijskim slavljima, poput krsta, i svakodnevnom vjerskom životu. Bez obzira kako su doista likovi stenjevečke i resničke Gospe doplovili Savom, što mogu potvrditi samo buduća temeljita istraživanja crkvenih povjesničara, predaje o »riječnim« Gospama čvrsto su se ugnijezdile u vjerski puk i održale do današnjih dana te iznova posvjedočile koliko je vjernost Majci Mariji utkana u duhovno tkivo i identitet hrvatskih vjernika.
