Naoko »dalekom« hrvatskim čitateljima može se učiniti tema romana »Per questo mi chiamo Giovanni« (Zato se zovem Giovanni) autora Luigija Garlanda, svojevrsni klasik suvremene talijanske književnosti, napisan prije dvadesetak godina.
Ali roman koji je nadahnuo život glasovitoga borca protiv mafije Giovannija Falconea, sudca kojega je mafija i ubila 1992. godine u atentatu koji je potresao svijet, nosi puno dublju poruku od surove borbe s organiziranim kriminalom. A ona, na način na koji ju je predstavio projekt »Obitelj i mediji«, mogla bi se sažeti u sljedeće: vrijedi se boriti za opće dobro i njega treba braniti od nasrtaja sebičnih i partikularnih interesa. To je ujedno, napominju iz »Obitelji i medija«, jedna od prvih lekcija koje roditelji trebaju naučiti svoju djecu.
Protagonisti romana otac su i sin iz Palerma, grada u kojem je doista i živio i bio ubijen sudac Falcone. No radnja je »spuštena« na svakidašnju razinu – dječak Giovanni i njegovi prijatelji u školi trpe zlostavljanje svojih grubljih vršnjaka. Giovannijev otac odlučuje »zaobići« redovite strukture – nastavnike, pedagoge, školske ravnatelje – i situaciju pomalo uzima u svoje ruke. Giovanni i njegov otac odlaze na kratki izlet na more. I ondje Giovannijev otac svojemu sinu prenosi vrlo važnu lekciju. Kada je svjedočio hrabrosti s kojom se sudac Falcone nastojao obračunati s mafijom, Giovannijev otac, vlasnik malene trgovine u Palermu, odbio je lokalnim mafijašima platiti »reket«, koji se ondje zove i »pizzo«. Njegova trgovina planula je i morao je pronaći drugi posao. Ali, kako je pojasnio svojemu sinu, gesta odbijanja plaćanja reketa donijela mu je potpuno novu perspektivu slobode – ne samo da više nije bio materijalno podređen, nego je i sam, odbivši platiti mafijašima danak, prestao financirati njihovo oružje, njihove ubojice… Zapravo prestao je biti dijelom mafijaške hobotnice i pokazao je da se ipak može izabrati dobro, čak i kada se čini da postoji samo izbor između većega i manjega zla. To što je čuo od svojega oca duboko je potreslo dječaka Giovannija. Suočio se sa zlostavljačima u školi i odbio je igrati njihovu »igru« – u kojoj im je trebao davati novac i sendvič kao »danak« zbog kojega bi ga oni ostavili na miru. »Ponekad bi kući došao s modricom ispod oka, ali osjećao se bolje jer više nije bio rob nepravde – život u istini učinio je Giovannija slobodnim«, zaključuju iz »Obitelj i medija«.
