Bijeli zidovi bolničke sobe koja nosi broj 35 u Ulici Janka Draškovića u Zagrebu postali su na pet kolovoških dana dom poljskomu svećeniku Leszeku Hryciuku, župniku župe sv. Petra i Pavla u gradiću Niemojki, nakon što je bio ozlijeđen u prometnoj nesreći na autocesti kod Brezničkoga Huma na putovanju u Međugorje. Zajedno s još sedmero drugih bolesnika liječio se u toj zagrebačkoj bolnici, a kada smo ga posjetili – dan nakon što je imao operativni zahvat na lijevoj ruci – dočekao nas je sjedeći na rubu kreveta.
Njegov zamišljeni pogled i nelagodu kako započeti razgovor »razbila« je odmah na početku jedna konkretna gesta. Budući da smo čuli kako je u izlijetanju autobusa s ceste ostao bez naočala, pristupili smo mu pružajući mu netom u ljekarni kupljene dioptrijske naočale. Prve riječi svećenika Leszeka Hryciuka koje su bile odgovor na naš pozdrav »Hvaljen Isus i Marija« i darovane naočale bile su: »Dziękuję, Dziękuję – Hvala, hvala.«
Započeo je naš razgovor riječima: »Teško je govoriti, velika mi je zbrka u glavi«, no kako se gotovo jednosatni susret bližio kraju, iz njegovih usta sve se češće čulo »volja Božja«, »Blažena Djevica Marija«… »Što o svemu misliti? Mi koji smo preživjeli pitamo se zašto smo ostali na ovom svijetu. Što Bog od nas želi? Zašto je očuvao naše živote? Jer okolnosti nesreće bile su takve da je pravo čudo da smo preživjeli. U trenutku nesreće sve oko nas bilo je polje te sam osjetio snažan udarac u betonsku ogradu. To što sam ostao na životu vidim kao volju Božju«, počeo je svoje iskustvo prepričavati 56-godišnji poljski svećenik, koji se prvi put zaputio u Međugorje. Prije nego što smo započeli razgovor svjedočili smo i telefonskomu pozivu biskupa Kazimierza Gurde. Naime, u njegovoj su Siedleckoj biskupiji i župi već drugi dan nakon nesreće bili okupljeni u molitvi za njegovo ozdravljenje.
Na stoliću uz bolničku postelju – među više medicinskih uređaja – posebno je bila uočljiva drvena krunica, a kako svjedoči, upravo ga od rođenja prati zagovor Blažene Djevice Marije. Rođen je, naime, na blagdan Kraljice Svete Krunice, 7. listopada 1965. »Krunica za mene oduvijek ima važno mjesto u životu«, napominje svećenik Hryciuk, iz čijih se riječi iščitava smirenost.
Prve dane i sate nakon tragične prometne nesreće svatko od preživjelih proživljava na svoj način. U bolnici u Draškovićevoj bila je još jedna redovnica i nekoliko laika. »Jasno da kod onih koji su izgubili najbliže u toj nesreći ima tuge, suza. To je sasvim razumljivo. No u ovim teškim trenutcima posebno nam znači zagovor Blažene Djevice Marije. Taj nas događaj nije slomio, nije skršio vjeru u nama, nego nas utvrđuje u povjerenju u Gospodina. Osjećam to dok razgovaram s časnim sestrama i laicima ovdje u bolnici. Zato dok s njima razgovaram, nema im potrebe ništa posebno govoriti. Oni su u takvu duhovnom stanju da imaju utjehu. Dapače, ja od njih primam ohrabrenje, oni mene jačaju«, ističe svećenik Hryciuk.
»Do Częstochowe je s nama išao organizator hodočašća laik Jarosław Milkowski koji je već stotinu puta bio u Međugorju, ali nije mogao ići s nama dalje jer je u subotu bio sprovod njegovoj majci. U autobusu je više puta napominjao: ‘Nemojte očekivati nikakvo čudo u Međugorju, ono što je najvažnije jest euharistija.’ On i s. Janina Mateusiak svojim nagovorima jednostavno su stvorili duhovno ozračje u svih hodočasnika koje kao da nas je na neki način pripremilo za sve ono što je slijedilo«, posvjedočio je Hryciuk, s kojim smo molili za njegovo ozdravljenje, a bili smo prisutni i kada je primio Gospodina u pričesti.
