Cijenjeno uredništvo, već dulje vrijeme razmišljam ima li naš Bog, kao i mi ljudi, koji smo stvoreni na njegovu sliku i priliku, lice i naličje, tj. dobru i lošu stranu? Nije li čudno da Bog, koji je svemoguć, nije u stanju eliminirati vraga, koji toliko zla donosi ljudskomu rodu, te bi tako i pakao postao suvišan, ako uopće postoji? Nije li postojanje pakla izmišljeno samo zato da bi svećenici lakše manipulirali vjernicima? Bio bih vam zahvalan kad biste mi na ta moja »teška« pitanja napisali svoje teološko mišljenje, koje bi mi pomoglo na mom putu prema našemu zajedničkomu cilju.
Ispričavam se ako vi ocijenite da moja pitanja vrijeđaju vaše osjećaje.
S. Brajković
Vaše pismo ne čini nam se nekom »ispraznom« ili još gore »jeftinom provokacijom« pa zaslužuje i naš odgovor u skladu s katoličkim naučavanjem o pitanjima koje postavljate i temama koje zaokupljaju Vaše razmišljanje i pozornost. U uvodu pisma kao da do izražaja dolazi Vaše razmišljanje koje bi bilo na tragu grčkoga ili rimskoga poganstva, prema kojemu i Bogu pripisujete ljudske atribute kakve su imali bogovi na Olimpu, tj. zaključujete da bi Bog bio kao i ljudi – i dobar i loš, što nije u skladu s katoličkim naučavanjem. Vrhunac Božje objave – Isus Krist, Sin Božji – kako nam to tumače svetopisamski tekstovi – čovjeku je bio u svemu sličan osim u grijehu.
Kratko o đavlu: postojanje đavla je »činjenica, doduše relativno važna, koju Božji spasenjski zahvat prema čovjeku grješniku pretpostavlja kao stvarnu«, a isto tako crkvena dogma stvorila je trijezan nauk o đavlu: »On ima svoju vrijednost, ali neizravno spada u fides Ecclesiae, u tom smislu što nije datost od prvotne važnosti i kao takav nikad nije ušao u svečane ispovijesti vjere«, piše Tommaso Stancati u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, tumačeći da je prema dogmi đavao takav postao vlastitom krivnjom jer je u početku bio dobro stvorenje Božje, da je nadređen čovjeku i nad njim ima određenu moć, ali ne može njime raspolagati jer je Isus Krist uništio moć đavla nad čovjekom. Današnja ga teologija na neki način umjereno demitologizira, no ipak je »neosporno pozivanje na đavla u katehetskom produbljivanju soteriologije i kristologije«, dakle nauka o ljudskom spasenju i nauka o osobi Bogočovjeka Isusa Krista.
U tom kontekstu nauk o postojanju pakla nije svećenička ni crkvena izmišljotina, nego »definitivna i vječna potvrda stanja prokletstva osobe koja umire svojevoljno otuđena Božjemu naumu spasenja čovječanstva ostvarenomu u Kristu«.
»Bog ne želi da itko bude osuđen, nego da se svi spase«, piše T. Stancati, a to znači da Bog nije kao čovjek – i dobar i loš, i velikodušan i osvetoljubiv, nego milosrdan. Mi iz katoličkoga naučavanja znamo i učimo da je Krist svojom smrću i uskrsnućem objektivno već spasio sve ljude. »Ispravno je, dakle, nadati se i željeti da se ostvari Božji naum spasenja na svim ljudima: ta nam sigurnost dolazi iz sveopće vrijednosti Kristova Vazma«, piše Stancati, ali dodaje da je ispravno, isto tako, »govoriti i o paklu«, i to upravo zbog nas ljudi, jer mi ljudi moramo shvatiti da evanđeoska poruka nije neki »laki optimizam«, nego spasenjski napor ostvaren Božjom milošću koji zahtijeva »suradnju obnovljene ljudske naravi kako bi čovjek ustrajao u djelatnoj vjeri i postigao vječno blaženstvo« ili jednostavnije: čovjek se mora truditi, poštivati ljudske i Božje zapovijedi i slijediti svoga učitelja Isusa Krista da bi zaslužio život vječni u nebu, tj. u raju, uz pomoć Božje milosti koja nam je svima dana.
A pakao je, opet, negativna mogućnost da se vlastitom krivnjom izgubi to vječno spasenje, kao što je đavao vlastitom krivnjom postao to što jest. Pakao je u Starom zavjetu mjesto kazne, a i Novi nam zavjet opisuje pakao, ali s jasnim ciljem: ne da nas zastraši, ne da bi nama manipulirao, nego da nas opomene i pozove na spasenje. Mogućnost pakla prikazuje se sa stanovitom tvrdoćom govora, ali ne kako bi se izazvao strah kod nas – kao što pišete – nego kako bi svatko od nas znao da postoji ta mogućnost, kako bi »vodio računa o ozbiljnosti trajnoga Kristova poziva na metanoju«, tj. na obraćenje, i kako bi ušao u kraljevstvo nebesko.
Ako u ruke uzmete Novi zavjet, naći ćete mnogo mjesta na kojima i sam Isus govori o paklu: kao o muci, antropološkoj noći, kazni vječnoga ognja, o gorućoj Geheni, o ognjenoj peći, o stanju u kojem se plače i od srdžbe škrguće zubima zbog spasenja koje je – ponavljamo još jednom – izgubljeno vlastitom čovjekom krivnjom, a ne zbog toga što Bog ne bi vladao đavlom ili zbog toga što je Bog loš ili osvetoljubiv poput čovjeka. Sveti Pavao ne opisuje pakao, ali je jasno da čovjek koji bi završio u paklu gubi mogućnosti gledanja Boga.
Isto tako, od crkvenih otaca do suvremene teologije »činjenica pakla nikada nije dovedena u pitanje, iako su načini i pobude pristupa ovoj temi nekada bili poprilično različiti od današnjih«, a crkveno je Učiteljstvo svojim različitim interventima i doktrinarnim odlukama »kodificiralo stvarno postojanje pakla i njegov početak, za one koji ga zaslužuju, odmah nakon smrti; niječući istovremeno mogućnost konačne apokatastaze ili pakla ad tempus« (na određeno vrijeme). »Doktrinarni stav o paklu je dosta odmjeren«, a jedina naznaka o sadržaju kazne u paklu jesu izrazi »poena damni, tj. vječni gubitak gledanja Boga, i poena sensus, što označuje bolno stanje pakla«, a suvremena teologija ističe da je pakao stanje post mortem (poslije smrti) »koje Bog nije htio, ali ga je izazvao čovjek«, te je pakao vječno stanje, »nepopravljivo, budući da je taj vid posljedica čovjekova otuđenja Bogu, to jest odbacivanje Boga, koje postaje nepovratno, što Bog uzima na znanje i ratificira kao nešto konačno«, zaključuje Tommaso Stancati.
