Posljednji trzaj zagrebačkih titoista u borbi protiv preimenovanja Trga maršala Tita bio je prosvjed inicijative istih ljudi, ovaj put pod nazivom »Antifašizam je moj izbor«. Broj stranaka i udruga koji su potpisani u organizaciji toga okupljanja ožalošćenih titoista opasno se približio broju sudionika – napisao je Nino Raspudić.
Marinko Jurasić pak je zapisao: »Takvo što nije zabilježeno ni na najradikalnijem desničarskom skupu, za čije ekscese barem kakvo-takvo objašnjenje nudi pozamašna količina popijenog alkohola. Ali na antifašističkom skupu u hrvatskoj metropoli sve su glave djelovale vrlo trijezno. Stoga je svim iskrenim hrvatskim antifašistima iskreno žalosno bilo promatrati na što je antifašizam spao baš na Trgu žrtava fašizma. Na skupu inicijative ‘Antifašizam je moj izbor’ ponosno su se iznad svih vijorile socijalističke zastave Hrvatske s crvenom zvijezdom petokrakom iz vremena Jugoslavije, a jednom je i mahao kršni barjaktar koji je nosio crnu majicu na kojoj je pisalo velikim slovima SFRJ. Ipak uvjerljivo ponajviše mahalo se komunističkim zastavama Sovjetskog Saveza. I na videosnimkama i na fotografijama na kojima se vide još samo zastave Radničke fronte nije uočena baš ni jedna zastava Republike Hrvatske. Iako su mediji prenijeli izrečene poruke sa skupa, one se nisu čule, već su mnogi skup zbog vizualnih kulisa doživjeli kao sramoćenje antifašizma. ‘Danas je 2017. a ovi usred Zagreba mašu zastavom SFRJ, normalan čovjek ne zna tko je u Hrvatskoj ozbiljnije skrenuo s uma’ – tweet porukom polemiku je inicirao doc. dr. Vedran Đulabić s Pravnog fakulteta te dodao: ‘Pogubilo kompase totalno. Dajte podijelite ljudima terapiju i recite da je doktor rekao da se terapija ne smije preskakati’. Na to mu je profesor dr. Dejan Jović uzvratio: ‘Gdje je zastava SFRJ?’, a kad je od drugih upozoren da je riječ o zastavi Socijalističke Hrvatske, Đulabić je zaključio kako ni toj zastavi nije bilo mjesta na tom skupu. Premda je i iskazivanje takvih anakronih uvjerenja demokracija, što se tiče političara zabrinjavajuće je ako bez ikakve ograde i oni daju dignitet toj lakrdiji. Kakvog smisla u tom ozračju imaju riječi predsjednika SDP-a koji je na skupu izjavio: ‘Ne smijemo dopustiti da se ruše vrijednosti Hrvatske, da se ruši vrijednost hrvatskog Ustava, da jedna manjinska ekstremna skupina ljudi baca ljagu na Hrvatsku, Ustav i Domovinski rat.’ Šef SDP-a nije vidio ništa sporno oko sebe ili se pravio da ništa ne vidi. Međutim njegov mlađi kolega, donedavni tajnik koji pretendira na to da bude prvi čovjek SDP-a u Zagrebu imao je potrebu ograditi se: ‘Antifašizam je moj izbor, ali zastave SFRJ i SSSR-a nisu. Antifa-vrijednosti trebamo čuvati za budućnost, a ovo ih zakopava u prošlost.’« Iz toga se vidi kolika je pomutnja na ljevici i da im je Tito još uvijek uzor, ali ne vide kako bi artikulirali svoja stajališta. Tito je prošlost od koje bi neki htjeli stvoriti kult, ali im ne uspijeva. Previše je zla učinjeno u Titovo vrijeme pa ga čak ni njegovi sljedbenici ne uspijevaju vratiti.
Da se o djeci mogu brinuti i otčevi, a ne samo majke, što se do sada malo koristilo, pokazuju i podatci. A kakav je prijelaz iz vrtića u školu opisala je jedna mama čija djevojčica kreće u školu: »Da, to je stres, no pozitivne stvari idu dalje, dijete napreduje i raste, to je smisao. Financijski se pripremiš, znaš da te to čeka pa sebi kupiš manje stvari kao što su cipele ili slično. Iskreno, bilo mi je jako žao kad smo se opraštali u vrtiću, ta dječja nevina, pitoma atmosfera je predivna. Svako jutro svi ti se smiju, vesele, svi su happy, pozitivni. Bruna se grli s curicama kao da ih nije vidjela danima, a družile su se dan prije. Nedostajat će mi to. Vjerojatno i Bruni, no sad još to ne shvaća. To su oni trenutci koje pamtiš uvijek, male promjene za koje na koncu shvatiš da su velike u našim životima. Puni detalji djetinjstva, mirisi i boje vrtića koji s vremenom ne blijede, bezbrižnost svakodnevice, to uvijek ostaje kao lijepa uspomena. S jedne strane osjeti se sjeta, rastanak, s druge strane spremni smo za nove avanture! Bruna se veseli školi jer joj mi to predstavljamo kao napredak, učenje i ne govorimo joj da je igra gotova. U dnevnom boravku dio dana će se igrati. Znači taj prelazak iz igre u sjedalački način provođenja dana bit će postupan – ići će u dnevni boravak dvije godine. Što se tiče učenja i zadaća, u dnevnom boravku rade zadaće još dok su u školi. Usprkos tome mislim da treba kontrolirati te zadaće, ne očekivati da će škola sve obaviti savršeno. Ja ću Bruni gledati zadaće i provjeravati ih iako ih radi u školi. Ipak roditelji moraju imati sve pod kontrolom.«
A koliko roditelji mogu imati nadzor nad mobilnim uređajima ostaje otvoreno pitanje. O tome piše Iva Badanjek navodeći da djeci od šeste pa sve do njihove osamnaeste godine treba ograničiti korištenje tehnologije maksimalno na dva sata dnevno. No koliko je dobro dati im da se svakodnevno »igraju« na gadgetima i koliko sati trebaju provesti pred »ekranom«? Istraživanja su pokazala da djeca do druge godine ne bi trebala imati pristup tehnologiji, od 3. do 5. godine trebalo bi im ograničiti uporabu na jedan sat dnevno, a od 6. do 18. godine na maksimalno dva sata dnevno. Zbog pretjerane izloženosti tehnologiji danas sve više djece ima problem s kognitivnim mišljenjem, manjkom koncentracije, depresijom i agresivnošću. To su samo neke od posljedica na koje upozorava sve više pedijatara. Cris Rowan, dječja terapeutkinja, izdvojila je deset glavnih razloga zašto bi djeci do 12 godina trebalo biti zabranjena uporaba »ručne« tehnologije (smarthphonei, tableti i igraće konzole). Djeci treba puno kretanja, a »tehnologija« ih zaokupi na nekoliko sati, što ih odvlači od nekad popularnih igara poput skrivača, školice, gumi-gumija, penjanja po drveću, igre lovice… Premalo kretanja dovodi do zakašnjeloga fizičkoga i tjelesnoga razvoja. Opasan je zdravstveni problem koji je uzrokovan premalim kretanjem, što dovodi do pretilosti. Prekomjerna tjelesna težina povezana je i s dijabetesom, povećanim rizikom od ranoga moždanoga i srčanoga udara, a utječe na duljinu i kvalitetu života. Previše vremena provedeno ispred tableta, televizora ili mobitela utječe i na spavanje odnosno na poremećaj u spavanju. Čak 75 % djece od 9. do 10. godine premalo spava, što negativno utječe na njihov školski uspjeh. Nasilni medijski sadržaji mogu uzrokovati agresivnost. Izloženost medijskomu sadržaju djecu desenzibilizira na nasilje te ih uvjerava da je svijet »strašnije« mjesto nego što uistinu jest. Također pretjerani stimulansi dobiveni tehnologijom mogu prouzročiti manjak koncentracije te otežavaju pamćenje. Previše sadržaja optereti mozak pa djeca ne razlikuju bitne i nebitne informacije. Također ako roditelji provode više vremena »ispred ekrana« nego sa svojom djecom, djeca će to »prepoznati« i sama se početi sve više povezivati s uređajima. Dječji mozak, koji je još uvijek u razvoju, drugačije reagira na razne potencijalne negativne utjecaje nego onaj odrasle osobe. Previše izloženosti tehnologiji može dovesti do manjka pozornosti, otežanoga učenja, kašnjenja u kognitivnom razvoju, povećane impulzivnosti i smanjene sposobnosti kontroliranja misli i osjećaja.
