Grad Tripoli na sjeveru Libanona. Starica prosi na ulici. Nakon više neuspješnih pokušaja netko joj iz obližnjega kafića daje američki dolar. Starica se baca na koljena i zahvaljuje, zazivajući na darovatelja Božji blagoslov.
Prizor drugi: glavni grad Bejrut, zračna luka. Vozač taksija živopisno raspravlja s putnicima koji su se vratili s izleta na Cipar. Želi da mu plate prijevoz do središta metropole u dolarima. Kad shvati da putnici dolara nemaju, nevoljko prihvaća i libanonske lire.
Prizor treći: benzinska crpka negdje između dvaju spomenutih gradova, repovi se protežu stotinama metara…
Navedeni prizori, opisani u njemačkom dnevniku »Der Tagesspiegel«, zorno govore o tome kako se na život na ulicama odražava libanonska kriza, čiji je ishod katastrofalan: više od polovice stanovništva Libanona živi ispod granice siromaštva, tj. oko 60 posto obitelji sve teže uspijeva namaknuti najosnovnije za život.
Libanon je od početaka svojega samostalnoga postojanja bio posebno na srcu univerzalne Crkve. Nije ni čudo jer zemlja je prava riznica kršćanstva, a Maronitska Crkva, autohtona libanonska zajednica, igrala je i još igra presudnu ulogu u zemlji. No postoji i drugi, univerzalniji razlog brige Katoličke Crkve za Libanon, razlog koji je jednom riječju izrazio sv. Ivan Pavao II. Libanon je više od države, on je »poruka« – poruka da je među različitim kršćanskim i islamskim zajednicama moguć ne samo suživot, nego i zajednički projekt izgradnje države, štoviše zajedničke nacionalne svijesti, nacije. Ako je moguć Libanon, moguć je i mir na Bliskom istoku… Nije stoga čudo da je papa Franjo 1. srpnja pozvao u Vatikan poglavare i predstavnike svih kršćanskih Crkava koje djeluju na području Libanona.
Kad je o financijskoj i gospodarskoj krizi riječ, poznavatelji prilika slažu se u ocjeni da njezine korijene treba tražiti u vezivanju nacionalne valute uz američki dolar. Tvorci nacionalne monetarne i gospodarske politike nakon završetka građanskoga rata 1990. godine nadali su se da će vezivanje nacionalne valute uz pouzdanu međunarodnu valutu dati stabilnost gospodarstvu. Važan razlog zbog kojega se ta očekivanja velikim dijelom nisu ispunila promatrači su skloni vidjeti u tipičnom libanonskom političkom sektaštvu i klijentelizmu. Libanonska stabilnost, još od nepisanoga Nacionalnoga pakta između kršćana i muslimana iz 1943. godine, zasnovana je na svojevrsnom »trijumviratu«: predsjednik države uvijek je kršćanin maronit, predsjednik vlade musliman sunit, a predsjednik parlamenta uvijek je šijit. Problem je što takav sustav pripomaže etabliranim političkim elitama u ostanku na vlasti ili blizu nje, jasno, uz obilno nagrađivanje nižerangiranih poslušnika.
Ukratko, poznavatelji prilika upravo su takvomu sustavu, koji više teži prema zadržavanju stečenih povlastica nego promjenama koje bi pratile nove gospodarske izazove, skloni pripisati glavnu odgovornost za gospodarsku stagnaciju zemlje. Što su u takvim prilikama činile vlade? Kad je presušila međunarodna pomoć koja je pristizala za obnovu zemlje nakon građanskoga rata, počele su se zaduživati kod privatnih banaka. No budući da ni taj novac nije završio ondje gdje je trebao, bitnih pomaka u gospodarstvu nije bilo. Godine 2019. čaša je prelivena.
Država se suočila s bankrotom, a banke su, shvativši da su im dolari u opasnosti, prebacile devizne rezerve u inozemstvo. Kritičari vlasti tvrde da su se na sigurnim računima u inozemstvu našla i mnoga privatna bogatstva. Habib Malik, profesor na Libanonskom američkom sveučilištu, takav sustav naziva »posudi i ukradi«: novac kojim su zaduženi svi Libanonci završava u privatnim džepovima nekolicine.
Posljedice izvlačenja deviza iz zemlje pogubne su. Dolar je postao skup, a na temelju njega sve i dalje funkcionira. »Niz godina dolar se mijenjao za 1500 libanonskih lira, a danas je dosegnuo 18 tisuća. Plaće su iste, a cijene su porasle deset puta. Nešto što je prije stajalo 10 tisuća lira danas se prodaje za 100 tisuća. Benzina nedostaje te se na crpkama stvaraju dugački redovi«, opisao je stanje u zemlji, neposredno prije susreta u Vatikanu, maronitski biskup Gubla (nekadašnjega Biblosa) mons. Michel Aoun.
Treba staviti ruku na srce i priznati da je, osim klijentelizma i korupcije, Libanon pogodio niz problema s kojima bi, kad bi nastupili istodobno, teško izišla nakraj puno bogatija i stabilnija zemlja nego što je Libanon: od početka sukoba u Siriji u zemlju je ušlo oko 1,5 milijuna izbjeglica, koji su se pridružili oko 450 tisuća palestinskih izbjeglica koje već desetljećima žive u zemlji; 4. kolovoza 2020. stravična eksplozija nepravilno uskladištenoga amonijeva nitrata u bejrutskoj luci odnijela je više od 200 života te napravila štetu koja se procjenjuje na 10 milijarda dolara (kojih ionako nasušno nedostaje); kao i posvuda u svijetu, i na libanonsko se gospodarstvo odrazila koronakriza.
Koronakriza praktički je prekinula niz prosvjeda koji su krajem 2019. godine zahvatili zemlju. Sporadičnih prosvjeda ima i danas, no spomenuti biskup Aoun od njih ne očekuje previše. »Postoje pokreti, no nisu to narodni prosvjedi rašireni po čitavoj zemlji. Riječ je o manifestacijama koje nadziru stranke koje, kako bi napravile pritisak, izlaze dan dva na ulicu. Nema jedinstva nakana, pozitivnoga pritiska da se formira vlada ili da stranački vođe pronađu rješenje umjesto da gledaju samo na partikularne interese, bilo da je riječ o interesima sunita, šijita ili dijela kršćana«, rekao je mons. Aoun, dajući na znanje da kršćani u zemlji nisu politički jedinstveni. Prema njegovim riječima, »nedostaje osjećaj za jedinstvo«. »Na završetku građanskoga rata, od 1975. do 1990., nije bilo pravoga pomirenja među osobama, osvješćenja i priznavanja pogrješaka koje su počinjene, kako bi Libanon uistinu bio poruka, kako ga je nazvao Ivan Pavao II.«, rekao je maronitski biskup.
Zbog specifičnih povijesnih i sadašnjih prilika uloga maronitskih patrijarha uvijek je imala i ima šire društveno značenje od strogo crkvene i duhovne razine. Vrijedi to i za sadašnjega
Uza sve nevolje, Libanon je nakon eksplozije u Bejrutu ostao bez vlade. Opće nezadovoljstvo zbog nemara koji je prouzročio eksploziju dovelo je do ostavke predsjednika vlade Hassana Diaba. Službeno, Diabov tim još vodi zemlju, ali samo kao tehnička vlada, što joj nameće bitna ograničenja. I tako se Libanon našao u još jednom začaranom krugu: strani kreditori i investitori traže stabilnu vladu koja bi bila u stanju provesti nužne reforme, a libanonski se političari ne mogu dogovoriti o vladi, zbog čega su u posljednje vrijeme bezbroj puta bili na meti kritika, od međunarodne zajednice do crkvenih ljudi.
Rasprave o formiranju vlade pokazuju svu složenost stanja u Libanonu te, htio to ili ne, čovjek pomisli na krvavi građanski rat koji je započeo kao sukob između kršćanskoga i muslimanskoga bloka te prerastao u sukob sviju protiv svih i urodio dugačkim razdobljima praktičke okupacije velikih dijelova zemlje koju su provodili Sirija i Izrael. Neki zapravo dvoje treba li taj rat ocijeniti kao interni sukob različitih skupina u zemlji ili prije kao izraelsko-arapski rat koji se »zastupnički« vodio na libanonskom teritoriju. Jedan od nepobitnih ishoda toga rata bio je nastanak i afirmacija šijitskoga pokreta Hezbolaha, koji se odavno »libanonizirao«, tj. prestao je biti samo produžena ruka Irana i protuzapadne islamske revolucije te je postao jedna od presudnih političkih snaga u zemlji, koja je k tomu, za razliku od svih ostalih sudionika u ratu, zadržala vlastitu miliciju. Država u državi, rekli bi kritičari, koji su upravo Hezbolahu skloni pripisati najveću odgovornost za političku blokadu zemlje. Kad su SAD i Francuska pokrenuli diplomatsku inicijativu kojoj je cilj napraviti pritisak kako bi se što prije formirala vlada – uz prijetnju sankcijama političarima koji bi to blokirali – mediji bliski Iranu i Hezbolahu plasirali su tezu o novom »francuskom mandatu«, tj. o novom pokušaju kolonizacije zemlje.
Američko-francuska inicijativa, osim toga, želi u rješavanje problema uključiti Saudijsku Arabiju i njezin novac. No Saudijskoj Arabiji opet smeta Iranu bliski Hezbolah. S druge je strane Hezbolah najavio mogućnost iranske pomoći u nafti. A ni ruski, a pogotovo kineski utjecaj i novac za ključne investicije nije Hezbolahu dalek. S druge strane isključivanje Hezbolaha, premda ga zapadne sile i Izrael ubrajaju među terorističke organizacije, sigurno ne bi donijelo ništa dobro Libanonu kao takvomu.
Ravnoteža među različitim religijskim i političkim skupinama u Libanonu uvijek je bila jamac kakvoga-takvoga mira i napretka u Libanonu. Ta je stabilnost krhka. Dovoljno je, primjerice, nekoliko uzastopnih raketnih napada – jedan se nedavno već dogodio – na teritorij Izraela da se izazove intervencija izraelskih trupa na jugu zemlje, što bi u sadašnjim prilikama Libanon moglo dovesti na rub ponora.
Premda sada postoji malo razloga za optimizam, povijest Libanona ipak budi nadu, svjedočeći o trenutcima zavidnoga uspjeha. No takvi su trenutci uvijek, bez iznimke, dolazili kad bi različite religijske skupine shvatile da jedinstvo, koje uvijek traži i određeni kompromis, svima donosi više od razdora. Taj su kompromis, primjerice, u četrdesetima prihvatili maroniti kad su se politički bitno odmaknuli od Zapada te prepoznali arapski identitet zemlje, dogovorivši načela za njezino političko postojanje. Poruka koju je papa Franjo uputio poglavarima i predstavnicima Crkava u Libanonu početkom srpnja nipošto nisu tek pobožne riječi, nego načelo bez kojega Libanon ne će isplivati iz krize: potrebno je da se svi, a posebno odgovorni političari, »konačno i odlučno stave u službu mira, a ne vlastitih interesa«, imajući posebno pred očima mlade koji – posebno to vrijedi za mlade kršćane – vide sve manje razloga za ostanak u zemlji.
Dirati u Libanon jest hod po tankoj žici. Nema sumnje da je pomoć izvana Libanonu nužna. No onaj tko pomaže mora stvarno željeti pomoći Libanonu, a ne sebi. Od Papine poruke domaćim političarima ništa manje nije ozbiljna poruka predstavnicima globalne i regionalne političke scene: »Dosta s iskorištavanjem Libanona i Bliskoga istoka za tuđe interese i profite! Libanoncima treba dati mogućnost da budu protagonisti bolje budućnosti, u svojoj zemlji i bez neprikladnih miješanja.« Libanonu treba pomoći da pronađe put do temeljnoga jedinstva u različitosti religijskih tradicija i političkih opcija. Taj je put, inače, jedna od temeljnih pretpostavaka crkvenoga života. Zato je nedavni susret crkvenih poglavara s Papom veliki znak i poziv svim Libanoncima.