Deset je godina prošlo otkako su sve hrvatske (nad)biskupije imenovale povjerenike za sastavljanje hrvatskoga martirologija na razini biskupske konferencije odazivajući se tako pozivu pape sv. Ivana Pavla II. da mjesne Crkve »ne prepuste zaboravu spomen na one koji su pretrpjeli mučeništvo«. Uz Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma razgovarali smo s biskupijskim povjerenikom Gospićko-senjske biskupije Franjom Puškarićem, koji je više godina surađivao s pokojnim biskupom Milom Bogovićem u tom projektu.
Uz posao u školi i knjižnici, biskup Mile Bogović mi je 2012., kao tadašnji ordinarij, povjerio biti povjerenik Gospićko-senjske biskupije za hrvatski martirologij. Članovi Komisije za hrvatski martirologij i (nad)biskupijski povjerenici najprije su prikupljali sve postojeće popise žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća, zatim raspored po (nad)biskupijama i župama i potom uz pomoć drugih izvora dopunjavali ili ispravljali. Početno stanje za našu Gospićko-senjsku biskupiju bilo je oko 13 tisuća žrtava. Zahvaljujući djelatnicima matičnih ureda i državnih arhiva, župnicima i drugim osobama koje su pridonijele, upotpunili smo podatke o žrtvama s područja naše biskupije. Nakon nekoliko godina rada došli smo do poražavajućega broja.
Prema dosadašnjim podatcima s područja današnje Gospićko-senjske biskupije u Drugom svjetskom ratu i poraću stradalo je 22 610 katolika. Treba istaknuti da to nije konačno stanje i da na tom projektu treba još raditi.
Nažalost, više nam stvari ne ide na ruku kada je riječ o tom problemu. Prvo, velik je vremenski odmak od tih ratnih i poratnih stradanja. Svjedoci tih događanja već su umrli ili su danas u dubokoj starosti i sve više zaboravljaju. Razdoblje komunističke vladavine učinilo je također svoje, oni koji su nešto znali 45 godina nisu to smjeli javno govoriti zbog straha za sebe, svoje obitelji ili obitelji stradalih prijatelja i poznanika. I dandanas prisutna je određena mjera takvoga straha. Nakon uspostave demokratske vlasti zanos da istina konačno iziđe na vidjelo ometao je Domovinski rat s novim stradanjima. Bogu hvala, bilo je hrabrih ljudi koji su usmeno ili pisano prenijeli svoja svjedočanstva i to je bila odlična baza podataka o žrtvama, koja se počela polako upotpunjavati postojećim popisima žrtava. Na tom polju puno su učinili svećenici i predstavnici Saborske komisije za žrtve rata. Na našu nesreću, spomenuta saborska komisija nije uspjela završiti svoj posao jer istina ponekad boli i uvijek smeta onima koji su počinili zločine i onima koji žive na njihovoj slavi. Dugo vremena problem je također bio nemogućnost pristupa arhivskoj građi, a još je veći problem uništenost takve građe. Apeliram na crkvene i državne vlasti da ne dopuste da sav dosadašnji trud bude bačen u vodu, nego da se svi skupa uhvatimo u koštac sa zadaćom i dovršimo taj posao. Vjerojatno ne će i ne mogu svima odgovarati brojke do kojih ćemo na kraju doći, ali suočavanje s istinom jedini je način da se riješimo tereta prošlosti i podjela u društvu.
U Gospićko-senjskoj biskupiji bilo je teškoća kao i u drugim biskupijama. Velik dio arhivske građe, posebice matica umrlih iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata i poraća, u potpunosti je uništen ili je donedavno bio gotovo nedostupan zbog čuvanja u matičnim uredima i državnim arhivima. Zahvaljujući svećenicima i predstavnicima Saborske komisije za žrtve rata koji su od 1991. do 2000. godine vrijedno prikupljali podatke i svjedočanstva o stradalima, imali smo bazu podataka koju smo zbog određenih pogrješaka i nedostataka morali ispravljati i dopunjavati. To smo činili pomoću stališa duša, matica krštenih i matica umrlih – originala i prijepisa te kartona o žrtvama koje smo na terenu ili na druge načine prikupljali od potomaka žrtava i drugih osoba koje su imale bilo kakva saznanja o stradanjima.
Povrat matičnih knjiga crkvenim institucijama pothvat je koji svakako treba pohvaliti i vrlo je dobar iskorak države na putu do istine o stradanjima katolika. Kamo sreće da se to dogodilo ranije jer bi bilo od velike pomoći u dosadašnjem radu. Matične knjige i stališi duša najvjerodostojniji su crkveni izvori podataka o katolicima na području jedne župe i naselja.
Svaki čovjek, bio vjernik ili ne, u svojoj biti teži za istinom. Istina je uvijek samo jedna, a čovjekov je izbor tu istinu tražiti ili se skrivati od nje, odnosno prihvatiti je ili odbaciti. Tu nastaje podjela. Tko nije za istinu, prihvaća laž, a laž se umnožava pa se time umnožavaju i podjele. Ustaše, domobrani i partizani bili su najčešće obični ljudi koji su se borili za bolje sutra, svatko na svoj način. Nažalost, neki od njih, a napose njihovi vođe zadojeni zlim ideologijama, slobodno ili po naredbi svojih nadređenih počinili su zločine. Od te istine ne možemo pobjeći, moramo je priznati i početi opraštati jedni drugima kao što su mučenici tijekom povijesti Crkve opraštali svojim mučiteljima. Osim nastojanja da se dođe do što cjelovitijega popisa žrtava, Komisija za hrvatski martirologij želi među tim žrtvama pronaći mučenike, svjedoke vjere i ljubavi prema Bogu, rodu i domu.
Obilježiti grobove i pokopati zemne ostatke ili se na neki drugi način oprostiti od pokojnika nije samo tjelesno djelo milosrđa koje obvezuje svakoga kršćanina, nego općenito čin ljudske civiliziranosti prisutan u svim kulturama. O tome svjedoči i prizor u Homerovoj »Ilijadi« kada Prijam od Ahileja traži tijelo sina Hektora da mu iskaže posljednju počast i ovaj mu to dopušta. Drugi svjetski rat i poraće pokazali su kako čovjek može postati gori od životinje kada se prema svojoj žrtvi ponaša kao prema smeću, uši ili gnjidi. Oni koji su činili zločine očito nisu bili svjesni da oduzimajući dostojanstvo drugima zapravo oduzimaju dostojanstvo samima sebi. Poražavajuća je i sramotna činjenica da su u počinjenju zločina sudjelovali oni koji su se smatrali kršćanima i Hrvatima. Držati kosti žrtava po tavanima, podrumima i drugim neprikladnim prostorima ili iz bilo kojega razloga skrivati istinu gdje se one nalaze znači te iste žrtve opet ubijati, sada na finiji način.
To je zajednička zadaća Crkve i države. Krajnje je vrijeme da se prestane prebacivati odgovornost s jednih na druge. Katolička Crkva voljna je i treba raditi na istraživanju o žrtvama katolicima, no ona nema nadležnost ni instrumente istraživati podatke o žrtvama drugih konfesija. Pitanje je također koliko su te druge konfesije spremne uključiti se u to. Zbog toga je nužno da se kao vrhovna svjetovna institucija uključi država koja bez razlike traži istinu o svakom svojem građaninu.
Crkva se kao institucija među prvima uključila u popisivanje žrtava. Najprije je to učinila unoseći podatke u stališe duša i matične knjige. Osnivanjem samostalne države Hrvatske velik broj svećenika počeo je u svojim župama sastavljati prve popise žrtava. Neki od njih uključili su se u rad Saborske komisije za žrtve rata. Godine 2011. zauzimanjem biskupa Mile Bogovića osnovana je Komisija Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatski martirologij, a već sljedeće godine svaka je (nad)biskupija imenovala svoga povjerenika za hrvatski martirologij. Spomenuta komisija organizirala je jedan okrugli stol i dva znanstvena skupa čiji je rad rezultirao dvama zbornicima. Svećenici su članovima Komisije i (nad)biskupijskim povjerenicima od velike pomoći pri dolasku do matičnih knjiga u župnim uredima, provjeri podataka i uspostavi kontakta sa živućim svjedocima te obiteljima i poznanicima stradalih žrtava. Osim svećenika, treba istaknuti i velik broj vjernika laika koji su tijekom proteklih godina dali svoj doprinos.
Po mojem mišljenju razlog je vrlo jasan. Mnogi su tijekom organiziranja samostalne Republike Hrvatske »presvukli kapute« i od najžešćih komunista i Jugoslavena naglo postali gorljivi kršćani i Hrvati kako bi zadržali postojeće pozicije ili preuzeli nove, a potom se ubrzo umirili i perfidno nastavili gdje su prije stali. Neki od njih na tim su pozicijama sve do danas, a drugi su ih prepustili svojim nasljednicima koje su odgajali u sličnom duhu. Takvi ljudi ne će ići sami protiv sebe i svojih predaka, nego će se prikriti ili nastaviti hvaliti ono što misle i čine. Problem je i u tome što naše državne vlasti nisu dosljedne pa se čini da svojim prešućivanjem zapravo podupiru komunizam.
Ako smo zakonom zabranili i kažnjavamo isticanje ustaških, fašističkih i nacističkih simbola i drugih obilježja, ne vidim razlog zašto to isto ne bismo primijenili i na simbole komunizma.
Koliko god ističemo probleme, ne možemo s druge strane reći da je sve tako crno. Različite udruge, pa i predstavnici državnih vlasti, kao i drugi pojedini političari, rade na pitanju suočavanja s prošlošću i traže rješenja kako to učiniti. U Ministarstvu hrvatskih branitelja djeluje Sektor za žrtve Drugoga svjetskoga rata i poslijeratnoga razdoblja koji u skladu s mogućnostima radi na istraživanju podataka o žrtvama i masovnim grobnicama te njihovu obilježavanju. Održano je više znanstvenih simpozija, žrtvoslovnih kongresa i drugih predavanja te je objavljen veći broj knjiga i zbornika koji obrađuju tematiku stradanja tijekom Drugoga svjetskoga rata i poraća.
Tito je svojedobno bio jedan od najpoznatijih državnika na svjetskoj i regionalnoj sceni i to se ne može osporiti. Problem je što je taj državnik počinio i dopuštao da se u njegovo ime počini mnogo zla ne samo Hrvatima, nego i drugima. Komunistička ideologija u tadašnjoj Jugoslaviji učinila je od Tita božanstvo i tu ostavštinu bit će teško iskorijeniti sve dok bude onih koji su pobornici te ideologije. Nisam siguran da je najbolje da se ruše ili uništavaju pojedini spomenici iz toga vremena, podignuti najčešće u čast žrtvama, jer su svojedobni odraz povijesne situacije i kulture. No za jednu suvremenu državu nikako ne smatram primjerenim da se u današnje vrijeme ulicama i trgovima daju ili zadržavaju imena osoba za koje se zna da su našemu narodu i državi nanijeli zlo.
Hrvatska je s lustracijom u dobroj mjeri zakasnila. Nije bilo puno volje ni hrabrosti ni dovoljno istinski moralnih ljudi da je provedu na vrijeme. To ne znači da je sve gotovo. Naše zakonodavstvo i sudstvo još mogu ispraviti propust tako da što prije donesu i počnu provoditi zakone na temelju kojih će oni koji su činili zločine morati snositi za to odgovornost bez ikakve mogućnosti zastare.
