Čovjek dođe u priliku drugoga iskušavati kako bi procijenio njegove kvalitete. Izraelci su umjesto ljudi odlučili iskušavati Boga. Psalmist iznosi Božje riječi o Izraelcima nakon izlaska iz Egipta dok su hodali pustinjom do obećane zemlje: »Gdje me iskušavahu očevi vaši, iskušavahu me premda vidješe djela moja.«
Bog je primijetio da su ga Izraelci iskušavali. Iako ih je izvukao iz Egipta, iz mjesta ropstva gdje nisu mogli imati slobodu, oni su našli priliku da ga iskušavaju. Krajnje bezobzirno! Iskušavati onoga koji daruje slobodu! I još k tomu biti svjedok Božjega dobroga djela. Dopustio je Bog njihovo iskušavanje, pitanja, sukobe, rogoborenja protiv besplatne hrane koja je padala s neba. Egipat se odjednom pričinio kao raj, a sve zbog obične ljudske nezahvalnosti nad slobodom. Izraelci kao da se nisu snašli u snovima koji su im se ostvarili. Jesu li zadobili uslišanje svojih molitava? Jesu. Jesu li pobijedili neprijatelja koji ih je tlačio? Jesu. I opet je slijedilo nezadovoljstvo.
Čovjek kao da postaje iskušavatelj prema onima koji mu redovito čine dobro. Umjesto zahvalnosti uslijedila su pitanja prosudbe: »Je li Bog s nama? Hoće li nas pomoriti u pustinji? Zašto nas je izveo iz zemlje koja se i nije činila tako loša?« Obijest se javila kao rezultat na Božju dobrotu. Kako se tuđa djela mogu brzo zaboraviti. Nikakve zahvale, nigdje želje da se sami pokrenu i započnu Božjim stopama. Umjesto toga obijest. U njoj se vidjela ljudska zloba. Koliko samo čovjek može postati zao kada ne prihvati tuđu dobrotu. U njega se uvuku pitanja, razmirice te na kraju i podmetanja laži.
U djelu »Protiv Židova« Ivan Zlatousti govori o Božjim veličanstvenim djelima prema Izraelcima: »Kako se Bog nije odvratio od vas? Kako to da je Bog, nakon što ste ubili svoju djecu, nakon vaših idolopoklonstava, nakon mnogih djela oholosti, neizrecive nezahvalnosti, dopustio Mojsiju da bude među vama prorok te je i sam učinio čudesna znamenja? Vama se dogodilo što nije doživjelo nijedno ljudsko biće. Nad vama je Bog razapeo oblak umjesto krova; vodio vas je stup umjesto svjetiljke; vaši neprijatelji su se povukli sami od sebe; gradove ste zauzeli na prvi bojni poklič. Nije vam bilo potrebno oružje, niti vam je trebala postrojena vojska, niti bitka. Trebalo je samo zatrubiti i zidovi su se rušili sami od sebe.«
Božji vapaj u psalmu upućen je svakomu kršćaninu. Bog je ponovno učinio veliko dobro djelo kada je vlastitoga Sina poslao u smrt da bi ljude oslobodio težine grijeha. Sadašnji kršćanski život nije poput Izraelaca koji su se našli u pustinji. Kršćanska pustinja prepuna je zamamnih iskušenja. Lako je dati Bogu pritužbe. Sada to nisu rogoborenja na jednoličnu hranu s neba, nego se vjernik počinje buniti i kada odlazi nezadovoljan s nedjeljne mise, kada traži da ga na njoj drugi zabavljaju jer mu se čini dosadna, kada ne prihvaća žrtvu da se i sam u nečemu potrudi. Božji vapaj ostaje: »Iskušavahu me premda vidješe djela moja.« Ništa kršćanin, ako ga uhvati obijest, ne će biti drugačiji od Izraelaca u pustinji.
Riječi psalma neka odzvanjaju u vjerničkom životu. Onaj tko bude krenuo Kristovim stopama, ubrzo će i sam osjećati težinu iskušenja. Nakon niza dobrih djela prema drugima, riječi psalma budu poput narodne izreke: »Daš mu prst, uzme ti cijelu ruku.« Stoga, bilo bi dobro, već ove nedjelje, da vjernik postane čovjek koji će znati prihvaćati Božju dobrotu, koji na nju ne će biti nezahvalan, koji će i sam ponuditi pomoć, a ne će biti onaj koji je uvijek nanovo traži. Bezbrojni su primjeri dobroga odgovora na dobrotu. Javno poduprijeti onoga koji volontira za druge, zaustaviti trač koji je bio izraz nečije zlobe, umjesto pokude prema svojim susjedima uputiti pozdrav. I maleni znakovi pažnje put su do zaustavljanja obijesti. Božji vapaj jest jaka poruka koja ne želi da se ravnodušnost usadi u život, niti da obijest zavlada u susretu s dobrim djelima. Naprotiv, jedna mala zahvalnost ili dobro djelo može uvijek postati put kako vlastitim primjerom odgovoriti na Božja čudesna djela. Kada vjernik na dobrotu ne bude obijesno odgovarao, nego bude znao u radosti prihvatiti, bit će manje i nezadovoljstva, i sukoba, i nezahvalnosti. Tada će i današnja pustinja procvasti dobrim djelima koja će zračiti potporom.
Gospodine, umjesto obijesti koja se rađa u našim srcima kada upijamo
tuđu dobrotu, usadi u nas riječi zahvale koje će se ostvarivati po
našim dobrim djelima za vijeke vjekova. Amen.
