U povodu Svjetskoga dana bolesnika za Glas Koncila govori dr. Dubravka Pezelj-Duliba iz Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje. »Imala sam karcinom dojke, treći stadij, koji se već bio proširio na okolne limfne čvorove kad je otkriven«, svjedoči dr. Pezelj-Duliba. »Prognozu mi zapravo nitko nije rekao, a možda je to i bolje jer ispalo je najbolje, onako kako treba biti. Nekako sada to gledam kao prošlost, kao da to nisam bila ja, nego netko drugi. Čak se nekako osjećam čudno kad o tome govorim. Iako u to vrijeme uopće nije bilo bezazleno. A nekih žena koje su u isto vrijeme prolazile isto što i ja više nema. Tako da ipak imam određeno poštovanje prema tomu što je bilo. I zahvalu da je završilo ovako.«
Dr. Pezelj-Duliba doktorica je medicine i specijalistica javnozdravstvene medicine. Rođena je u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i tadašnji Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi, danas je to II. gimnazija. »Do četvrtoga srednje mislila sam da ću biti profesorica književnosti, a onda sam odlučila otići na medicinu jer sam smatrala da s tim fakultetom imam nebrojene mogućnosti. Od neposrednoga rada s ljudima do rada u nekom laboratoriju. O zdravstvenom osiguranju nisam razmišljala. A evo ove će se godine napuniti 20 godina kako radim u nacionalnom zdravstvenom osiguranju. Prvo sam očekivala da ću ipak jednoga dana raditi ‘u praksi’, no na kraju sam se našla u tom poslu i zavoljela ga. Udana sam i imam kćer koja će uskoro napuniti 12 godina«, kaže dr. Pezelj-Duliba.
O teškoćama bolesti koju je prošla dr. Pezelj-Duliba kaže: »Svaki je čovjek jedinka za sebe i svatko tko teško oboli nosi se sa svojom bolešću na svoj način. Nekomu odgovara povući se u sebe, netko ima potrebu sa svima razgovarati. Ali nužno je da svatko ima odgovarajuću podršku. Meni je obitelj, odnosno suprug, jer je kći bila premala, bio ta podrška. Kći je bila i jest smisao, nešto radi čega vrijedi ozdraviti i živjeti. Nažalost često se događa da podrška obitelji izostane i onda je teško naći snagu i smisao. Isto tako svoju sam bolest prihvatila kao dio sebe, kao neki znak da malo zastanem i razmislim o svom životu. U svojim molitvama nisam molila za ozdravljenje, nego za to da sve bude onako kako treba biti. Mislim da mi je to što sam bolest i liječenje prihvatila kao sastavni dio života i nešto što jednostavno moram proći pomoglo da lakše podnesem nuspojave liječenja i cijeli proces oporavka.«
Komentirajući Papinu poruku za Svjetski dan bolesnika koja ima moto: »’Evo ti sina!… Evo ti majke!’ I od toga časa uze je učenik k sebi«, dr. Pezelj-Duliba kaže: »U zdravstvenom sustavu te bi riječi trebale značiti da je taj sustav ovdje zbog čovjeka. Bio on bolestan ili zdrav, u prvom je redu čovjek. Ne broj, ne dijagnoza, ne organ nego – čovjek. Zdravstveno osoblje treba ljude – pacijente gledati kao na svoje bližnje i razmisliti kako bi željeli da se netko odnosi prema njihovoj majci, otcu, djetetu, bratu… I tako se odnositi prema pacijentima – s poštovanjem i suosjećanjem. Ali i sami pacijenti moraju imati povjerenje u zdravstveno osoblje, liječnike i medicinske sestre i poštovati ih kao roditelje koji znaju najbolje što je za njih dobro i koji im doista žele dobro.«
O tome kako gleda na sustav kao pacijent, a kako kao profesionalac, dr. Pezelj-Duliba svjedoči: »Nekoliko sam se puta našla u situaciji da stojim negdje u bolnici pred nekim šalterom i pomislim: ‘Ja sam žrtva vlastitoga sustava!’ Neka pravila koja smo uveli u praksi se nisu pokazala kao najbolje rješenje. Kao profesionalac sustav promatram više s neke ‘tehničke strane’. Kako pacijentu olakšati prolazak kroz sustav, kako mu omogućiti da što jednostavnije ostvari svoje pravo na zdravstvenu zaštitu. Uspoređujem kako koja bolnica radi, kako radi primarna zdravstvena zaštita. S druge strane u ulozi pacijenta, osim što želim pravodobno dobiti uslugu, želim je dobiti tako da se osjećam kao čovjek, da me se razumije, da me se ne želi riješiti. Iz perspektive profesionalca u zdravstvenoj administraciji teško je utjecati na tu ljudsku stranu i na odnos liječnika prema pacijentu, jer to je ipak u osobnosti svakoga čovjeka. Pitam se kako utjecati na to da liječnik više toga objasni pacijentu, da prilagodi svoj rječnik obrazovanju pacijenta, kako da pokaže suosjećanje. A to je i meni, makar sam i sama liječnica, kao pacijentu jako važno.«
Dr. Pezelj-Duliba ističe da je u nas zdravstveni sustav deklarativno dostupan svima pod jednakim uvjetima. No u praksi se često događa da zbog neznanja, neobaviještenosti, siromaštva, samoće i starosti dio ljudi ne dođe k liječniku na vrijeme. Dosta toga u ostvarivanju zdravstvene zaštite prepušteno je samim pacijentima, koji lutaju s uputnicama od bolnice do bolnice i pokušavaju se naručiti na neku pretragu. Za svako takvo »lutanje« potrebno je i vrijeme i novac, čega ljudi imaju sve manje. Oni koji su obrazovaniji i boljega statusa lakše će ostvariti zdravstvenu zaštitu, a ako ne uspiju unutar javnoga sustava, imaju mogućnost otići u neku privatnu ustanovu. Tako ipak dolazi do nejednakosti.
O empatiji i profesionalizmu dr. Pezelj-Duliba kaže: »Empatija je lijepa ljudska osobina. Nisu svi jednako empatični i ne mogu se uživjeti u tuđe osjećaje. Ali edukacijom i oni koji nemaju snažno razvijenu empatiju trebaju naučiti gledati stvari iz perspektive pacijenta kako bi ga bolje razumjeli. U bolesti smo često iracionalni. Imamo nepotrebne strahove. Nismo u stanju čuti što nam liječnik govori. Ali on to mora znati, biti strpljiv i biti siguran da smo razumjeli što nam govori. A ne nas bez riječi ‘otpraviti’ kroz vrata. No doktori u svojoj empatiji moraju ostati racionalni i naposljetku ne smiju se psihički i mentalno iscrpiti, kako bi kvalitetno mogli obavljati svoj posao.«
U Hrvatskoj je najveći problem neorganiziranost i birokracija na svim razinama, a posebno u zdravstvu. Dobije se dojam da niža razina ne vjeruje višoj, primjerice da usko specijalizirana struka sa svojim prijedlozima i nalazima pada na nižoj razini znanja, tj. povjerenstava. O tome kako to uskladiti dr. Pezelj-Duliba kaže: »Zbog nedostatka komunikacije i šumova u komunikaciji dolazi do nerazumijevanja, a onda i do nepovjerenja. Treba utvrditi jasne protokole postupanja i više komunicirati. Razine koje surađuju, primjerice struka s nekim povjerenstvom, moraju biti upoznate s protokolima i propisima, na čemu se temelje odluke povjerenstva, koji su propisi kojih se moraju držati. S druge strane uvijek treba biti otvoren za razgovor i biti spreman na određene ustupke koji idu na korist pacijentu, a nisu protivni zakonskim propisima.«
Odnos resornoga ministarstva zdravstva i HZZO-a često je prijepor, o čemu dr. Pezelj-Duliba kaže: »Ministarstvo zdravstva i HZZO glavne su upravljačke institucije zdravstvenoga sustava. Ministarstvo kreira politiku koju HZZO provodi. U određenim situacijama HZZO je ‘produžena ruka’ ministarstva, no HZZO mora osmisliti alate kojima će se provoditi zdravstvena politika. To je teška i odgovorna zadaća jer je to odgovornost za 4,3 milijuna osiguranih osoba. Kako organizirati način provođenja zdravstvene zaštite da svi dobiju ono što im treba. HZZO ima tu operativnu funkciju, no za većinu odluka treba suglasnost ministarstva.
Treba promišljati dugoročnu strategiju u zdravstvu, od preventive, jer samo je zdrava osoba produktivna, pa do toga da se zdravstveni djelatnici osjećaju sretno i zadovoljno. Na državnoj razini treba se shvatiti da zdravlje nacije nije ‘posao’ samo zdravstvenoga sustava, nego da svaki resor, svako ministarstvo ima svoju ulogu u očuvanju zdravlja. Od Ministarstva znanosti i obrazovanja koje je odgovorno za odgoj, obrazovanje, ali i razvoj djece i mladih (na pamet mi pada teška školska torba koju treba rasteretiti kako bi se očuvalo zdravlje kralježnice djece) preko Ministarstva poljoprivrede koje je odgovorno za kvalitetu hrane do Ministarstva zaštite okoliša i energetike koje treba osigurati zdrav okoliš, ili Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja koje treba voditi računa o zdravom stanovanju. Ako su okruženje i ozračje poticajni, lakše će se stvoriti uvjeti da se i zdravstveni radnici osjećaju sretno i zadovoljno«, ističe dr. Pezelj-Duliba.
