Od ožujka 2023. do 1. ožujka ove godine u Ženevi traju pregovori o predloženom pandemijskom sporazumu Svjetske zdravstvene organizacije – protokolu postupanja u budućim pandemijama. Svrha je dokumenta, čije se usvajanje očekuje u svibnju, »prevencija, pripremljenost i odgovor« na buduće pandemije, na temelju iskustva s COVID-19. Premda se poziva na visoke ideale, dokument je izazvao kritiku organizacija i pojedinaca posvećenih ljudskim pravima, organizacija različitih svjetonazorskih predznaka. Kritičari su prepoznali opasnost u činjenici da bi pravno obvezujući dokument dodijelio SZO-u središnju ulogu u odlučivanju o proglašenju pandemije i mjerama za njezino sprječavanje, uključujući ograničavanje slobode govora i protoka informacija, kao i sužavanje suvereniteta odnosno centralizaciju globalne birokratske moći u ime zdravlja.
Prema spomenutom nacrtu pandemijom se smatra »globalno širenje patogena ili njegove inačice koji je izvor zaraze za ljudsku populaciju s ograničenim imunitetom ili bez njega, uz postojanu ili veliku prenosivost s osobe na osobu«. Pri početku dokumenta definirana su i njegova vodeća načela: poštovanje ljudskih prava, suverenitet, pravednost, odgovornost, priznanje različitih kapaciteta pojedinih država, solidarnost, transparentnost, inkluzivnost, znanost i dokazi, proporcionalnost i privatnost… Navedeni krajnji ciljevi dokumenta također su pozitivni: primjerene cijene zdravstvenih proizvoda, pristup »jedinstvenoga zdravlja« ljudi, životinja i biljaka (eng. One Health), »opća zdravstvena pokrivenost«, u smislu »da svi ljudi imaju pristup cijeloj paleti kvalitetnih zdravstvenih usluga koje im trebaju, kada i gdje ih trebaju, bez financijskih teškoća«…. Nacrt sporazuma predviđa i razvoj »laboratorijske mreže koju će koordinirati Svjetska zdravstvena organizacija« i koja će provoditi godišnji nadzor nad patogenima koji bi mogli uzrokovati pandemiju, kao i procjenjivati rizik od novih patogena s pandemijskim potencijalom te pomagati u provođenju mjera pripravnosti.
Problematična je, međutim, definicija »stranaka« potpisnica sporazuma, koja zapravo prelazi okvire država: »Stranka označava državu ili regionalnu ekonomsku integraciju koja je dala pristanak obvezati se ovim Sporazumom, u skladu s njegovim odredbama, i za koju Sporazum vrijedi«, stoji u nacrtu dokumenta, što dovodi u pitanje suverenitet i autonomiju pojedinih država potpisnica.
»Svaka regionalna organizacija za gospodarsku integraciju koja postane stranka sporazuma, a da ni jedna od njegovih država članica nije stranka, bit će vezana svim obvezama iz sporazuma Svjetske zdravstvene organizacije o pandemiji.«
Problematična je i činjenica da unilateralnost sporazuma daje generalnomu direktoru Svjetske zdravstvene organizacije ovlast neovisno proglasiti pandemiju, a tekst nacrta sporazuma u članku 26. isključuje mogućnost da stranka izrazi rezervu, tj. odbije prihvaćanje bilo koje odredbe sporazuma. Nadalje, posebno je snažnu kritiku više strana izazvala odredba koja predviđa borbu protiv »infodemije«, tj. prevelike količine informacija, kao i »pogrješnih informacija« i »dezinformacija« radi uspješne kontrole pandemije. U nacrtu sporazuma u članku 18. stoji da će »stranke jačati znanstvenu, javnozdravstvenu i pandemijsku pismenost stanovništva«. Nije, međutim, precizirano kako se točno SZO namjerava boriti protiv informacija koje procijeni nepoželjnima. Budući da se nameće zaključak da je upravo SZO vrhovni autoritet koji će procijeniti koliko je informacija dovoljno, a koje su pogrješne, ta odredba otvara vrata cenzuri neviđenih razmjera. »Svi se slažu da je život dragocjen i da je državama u interesu zaštititi javno zdravlje. Međutim, neka od najtežih sustavnih kršenja ljudskih prava prošloga stoljeća događala su se tijekom javnih ugroza te moramo biti budni kako bi se zaštitila teško stečena prava – pogotovo u doba krize. Kada se radi o mutnim i neodređenim pojmovima poput pogrješnih informacija i dezinformacija, lijek je mnogo gori od bolesti«, prokomentirao je pravnik Giorgio Mazzoli, direktor zagovaračkoga tima pri UN-u organizacije »Savez za obranu slobode« (ADF). Spomenuta se organizacija nije izjasnila protiv toga sporazuma, ali zahtijeva da se uklone sporni termini koji otvaraju mogućnost kršenja temeljnih ljudskih sloboda i prava.
Prema nacrtu sporazuma donošenje svih odluka vezanih uz upravljanje pandemijom bit će centralizirano u jednom tijelu – konferenciji stranaka potpisnica. Poučene razlikama u strogoći mjera i njihovim učincima tijekom koronakrize, kao i retorikom cenzure u ozračju straha, uz organizacije kao što su »Citizen GO« i ADF, javile su se i organizacije »Amnesty International«, »The Global Initiative for Economic, Social and Cultural Rights«, »The International Commission of Jurists«, »Human Rights Watch«… Redom su upozorile na neprihvatljivost sporazuma i argumentirale zašto je takav nacrt prilika da se pravo na zdravlje i korist od znanstvenoga napretka zloupotrijebi u ime globalizma i na štetu manjih i ekonomski slabijih aktera.
Dok su neke, pozivajući se na prava marginaliziranih, zamjerile što sporazum uopće poziva na poštovanje nacionalnih zakona i što spominje profit kao legitiman cilj farmaceutskih tvrtki, druge su istaknule opasnost izostavljanja načela proporcionalnosti mjera i ugroze u pandemiji, kao i smanjivanje suvereniteta pojedinih država te kršenja prava na slobodno izražavanje stajališta i obaviještenoga pristanka.
Najžešću je kritiku prijedlogu sporazuma uputio švicarski odvjetnik Philipp Kruse. U srpnju 2023. u Europskom je parlamentu održao govor u kojem je podsjetio da osim sporazuma SZO priprema i drugi pravni dokument – amandmane Međunarodnim zdravstvenim propisima iz 2005. »To je neprihvatljivo jer će ta dva dokumenta umanjiti naše pravo na samoodređenje, koje je jedno od temeljnih načela UN-a, kao i eliminirati temeljni princip demokratskoga sudioništva. Pojedine zemlje izgubit će suverenitet i autonomiju«, rekao je Kruse.
Jedno od temeljnih točaka prijepora tijekom koronakrize bilo je pitanje treba li cijepljenje biti obvezno odnosno tko treba preuzeti odgovornost u slučaju teških nuspojava. Nacrt pandemijskoga sporazuma najavljuje ulaganje u razvoj cjepiva, a u tekstu se spominje i poticaj na prihvaćanje cjepiva i naknadu štete u slučaju nuspojava. »Konferencija stranaka uspostavit će (…) naknade za ozljede od cjepiva, bez krivnje, s ciljem promicanja pristupa financijskim pravnim lijekovima za pojedince koji dožive ozbiljne nuspojave kao posljedicu pandemijskoga cjepiva, kao i općenito promicanje prihvaćanja (…) cjepiva«, stoji u nacrtu dokumenta. Oštećeni pacijent ne može, dakle, smatrati krivim proizvođača cjepiva, ali može tražiti odštetu u određenom roku. »Svaka će stranka nastojati osigurati da u ugovorima o nabavi ili kupnji novih pandemijskih cjepiva uključi klauzule o odšteti kupca/primatelja; ako ih ima, daju se iznimno i vremenski su ograničene.« Govora o obvezatnosti cijepljenja nema u nacrtu dokumenta, no izgledno je da bi odluka konferencije stranaka o obvezatnom cijepljenju u javnim službama obvezala sve države potpisnice.
Neupitna je vrijednost zdravlja. Ipak treba postaviti pitanje je li zdravlje najviše dobro, cilj koji opravdava sva sredstva, pa i globalni nadzor u ime kojega će se moći provoditi mjere nerazmjerne ugrozi, ali razmjerne interesu ideologa te političkih i ekonomskih moćnika. Lijek ne smije biti gori od bolesti.
