U kakvom je stanju kršćanstvo, točnije katoličanstvo, u europskim zemljama, najbolje se može vidjeti po odnosu prema nedjelji. Mnogi kršćani europskoga kontinenta, »kolijevke kršćanstva«, nedjelju više ne doživljavaju kao Dan Gospodnji, kao »dan Gospodnjega uskrsnuća«, nego samo kao dan odmora od posla; a neki čak ni to, nego jednostavno kao jedan od dana u tjednu koji se gotovo ni po čemu ne razlikuje od drugih. Ondje gdje nedjelja nije poštovana i slavljena kao Dan Gospodnji, gdje ona nije »dan obiteljskoga zajedništva, radosti, molitve i sabranosti« (mons. Želimir Puljić), gubi se kršćanski identitet kako na razini pojedinca tako i na razini obitelji i zajednica.
Sve manje je, čini se, onih kojima je nedjeljna misa nešto što se ne propušta, i bez koje nedjelja nije nedjelja. Jasno, u Hrvatskoj taj problem nije dosegnuo razinu razvijenih europskih zemalja, no broj onih koji redovito sudjeluju u nedjeljnom euharistijskom slavlju svakako je daleko ispod broja deklariranih katolika. Brojni su razlozi nepohađanja nedjeljnih misa. Temeljni razlog, bez sumnje, nedostatak je vjere i nedovoljna potreba suvremenoga čovjeka za Bogom. Mnogi ne dolaze ili dolaze rijetko jer nisu otkrili ljepotu dara koji im se u misi nudi. Taj je dar sam Isus, koji se u misi nudi svojima kao dobri Pastir, koji vodi na pašnjake života; kao »Kruh živi što s neba silazi i daje život svijetu«.
Suvremeno društvo boluje od indiferentnosti i usamljenosti. U takvom društvu poziv na nedjeljnu misu još više dobiva na značenju. Sudjelujući u nedjeljnom euharistijskom slavlju, vjerniku se pruža mogućnost susresti se s ljubavlju koja spašava, koja ga može preobraziti u novo stvorenje, pomažući mu graditi mostove prijateljstva i veze ljubavi. Na nedjeljnom sastanku kršćanin može iskusiti radost zajedništva, prepoznajući se članom naroda Božjega, članom zajednice povezane dubokim ljudskim i duhovnim vezama.
U misi se može iskusiti istina radosne vijesti: »Bog nas ne ljubi jer smo dobri i lijepi, nego nas čini dobrima i lijepima jer nas ljubi« (Sv. Bernard). Misa je tako privilegirano vrijeme za susret s Isusom, koji preobražava srce i život. Svaka bi misa trebala biti radosni susret s Gospodinom, kojega se susreće u njegovoj riječi, u okupljenoj zajednici, u zaređenom službeniku Crkve, a osobito u pričesti pod prilikama kruha i vina. Taj će susret biti onoliko preobražavajući i plodonosan kolika je vjera, to jest s kolikom vjerom i raspoloživošću srca netko pristupa Kristu i otvara se njegovu spasenjskomu djelovanju.
