Pohod državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina Hrvatskoj u povodu dviju važnih obljetnica – 30 godina otkako je Sveta Stolica priznala Hrvatsku i 25 godina od ratificiranja triju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske – baš u sadašnje izazovno doba za Hrvatsku i svijet umnogome nadilazi puki obljetničarski i slavljenički karakter. Naime, danas kada se propagandna mašinerija različitih predznaka silno trudi, usporedno s krvavom agresijom nad Ukrajinom, poigravati se osjećajima ljudi te ulaže milijarde u valutama i medijskim minutama kako bi, pogodujući svojim interesima, stvorila neuredne odnose među narodima i državama u Europi i svijetu, na što nije imuna ni Hrvatska, povodi posjeta državnoga tajnika Hrvatskoj posvješćuju da se do reda i mira dolazi poštovanjem međunarodnoga prava i pravednosti jer sve suprotno vodi prema sve većemu kaosu. Upravo to aktualiziraju i dvije obljetnice.
Neki su skloni čin kojim je 1992. Sveta Stolica priznala Hrvatsku zajedno sa Slovenijom pripisati tek pukoj osjećajnosti i slavenskomu duhu sv. pape Ivana Pavla II. koji je bio »slab« na zemlje s komunističkom prošlošću. Nema sumnje da je u međunarodnom priznanju Hrvatske papa Poljak imao nemjerljivu ulogu. No poznato je da je Sveta Stolica sve što je činila u doba priznavanja neovisnosti Hrvatske i Slovenije snažno temeljila na međunarodnom pravu. Baš u doba najgrubljega kršenja međunarodnoga prava, kad je u jeku bila agresija na Hrvatsku predvođena srbijanskim paravojnim snagama i tzv. JNA, Sveta Stolica aktivno je u međunarodnoj zajednici promicala nužnost priznanja Hrvatske, ponajprije kako bi se uspostavio mir. Kada se uzme u obzir koliko je diplomacija Svete Stolice učinila za međunarodno priznanje Hrvatske, čija je sloboda plaćena u ratu krvlju hrvatskih branitelja i hrvatskih građana, posramljuje svako današnje nepoštovanje zakona i ugrožavanje hrvatske suverenosti bilo izjedanjem iznutra bilo nagrizanjem izvana.
Svojevrsno dodatno međunarodno priznanje Hrvatske i njezino svrstavanje među uređene demokratske zemlje dogodilo se kada su 1997. ratificirani ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, više od 15 godina prije nego što je Hrvatska uopće ušla u Europsku uniju. Zahvaljujući tim ugovorima, Crkva u Hrvatskoj nije postala povlaštena na način kako je to slučaj s protestantskom vjerskom zajednicom kao državnom Crkvom u Velikoj Britaniji, niti je poput pravoslavnih Crkava u Rusiji ili Srbiji težila da po mentalitetu s državom bude jedno tijelo. Katolička Crkva u Hrvatskoj mogla je zahvaljujući ugovorima pod zaštitom međunarodnoga prava u potpunosti biti slobodna i neovisna o državi, ali surađivati s državom u bitnim područjima, uvijek za opće dobro.
Polazište iz kojega je Hrvatska mogla ratificirati takve ugovore u njezinu je Ustavu, koji doslovno kaže da se u Hrvatskoj »jamči sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja«. Upravo iz toga ustavnoga jamstva slobode savjesti proizlazi i pravo na priziv savjesti među medicinarima koji ne žele vršiti pobačaje, pravo koje je proteklih dana dovođeno u pitanje s mnogih društvenih i političkih strana, pa i zagrebačkih gradskih vlasti. Jesu li osporavatelji i ismijavatelji priziva savjesti svjesni da time što izravno pokušavaju medicinarima katolicima oduzimati pravo na postupanje iz svojega vjerskoga uvjerenja krše i Ustav i međunarodne ugovore? Ne bi li se pred mjerodavnim institucijama njihovo postupanje moglo prokazivati, a ne napadati one koji se pozivaju na priziv savjesti?
