Pandemija koronavirusa nadilazi medicinske okvire i kompetencije medicinskih stručnjaka te ne može biti privatno vlasništvo javnozdravstvenih institucija. Posljedice širenja virusa i mjere sprječavanja zaraze zadiru u gospodarski, kulturni, obrazovni, vjerski, moralni i politički život društva. Stoga upravitelji pandemije ne mogu biti samo eksperti »u bijelim kutama«. Tumačenje epidemioloških mjera, zakona i recepata nije ekskluzivno pravo specijalista uskoga profila, nego pripada svima koji u rješavanju problema vide svoju odgovornost.
Zanimljivo tumačenje o pokoravanju nametnutim mjerama objavio je Gary Sidley, klinički psiholog i bivši savjetnik britanskoga Nacionalnoga zavoda za zdravstvo (NHS). On poslušnost i zagovaranje zatvaranja, nošenja maski, ograničenja druženja i uvođenja COVID-potvrda povezuje s pripadnošću političkomu spektru između lijeve i desne opcije: »Mjesecima sudjelujem u raspravama s političkom ljevicom, uključujući uvjerene socijaliste, tražeći odgovor na pitanje zašto većina laburista i njihovih sljedbenika oduševljeno podupire epidemiološke mjere, koje imaju negativan učinak na sociodemografski dio stanovništva koji oni, zapravo, predstavljaju.«
Sidley se čudi što, usprkos nagomilanim dokazima o neučinkovitosti zatvaranja, samoizolacija i zaštitnih maska, ljevičari uporno pružaju otpor promjeni svojih stajališta: »Postalo je jasno da nametnute mjere nerazmjerno štete slabije plaćenim radnicima i siromašnijim slojevima društva, pa se moglo očekivati da se političari lijevih opcija protive takvim restrikcijama.« Na popisu kolateralnih žrtava javnozdravstvenih politika su djeca, beskućnici, stanovnici Trećega svijeta, nezaposleni ljudi, bolesnici koji ne boluju od koronavirusne bolesti, migranti (The Lancet Global Health 2020, 8, e901).
S njim se slaže Clifford Stott, profesor psihologije sa sveučilišta u Keeleu i savjetnik britanskoga stožera za borbu protiv pandemije: »Prekrivanje lica maskom politički je čin.« Iako je ljevičar, on priznaje da je obveza nošenja maski bila zamišljena kao sredstvo pristanka, kao način da se usadi osjećaj solidarnosti i ideja da »zajedno moramo kroz krizu«. Takav znak raspoznavanja oduševljeno su prihvatili upravo ljudi lijeve političke orijentacije. Prekrivanje lica maskom, smatra Sidley, postalo je uočljiva etiketa političke pripadnosti: »Prizori razdora iz Donjega doma u kojem s jedne strane sjede maskirani laburisti, a s druge strane konzervativci (torijevci, op. a.) uglavnom bez maski, jasno pokazuju tu polarizaciju.«
Osim (ne)prihvaćanja maski, stupanj suglasnosti s ostalim ograničenjima također je ispolitiziran čin. Sidley traži razloge zbog kojih se ljevičari preferencijalno poistovjećuju s propagandnim porukama o brizi za drugoga, o zaštiti NHS-a ili sudjeluju u ritualu »pljesak za sestre«. Pritom se poziva na poznato upozorenje Matta Hancocka, bivšega ministra zdravstva, koji je studentima uputio (patetičan) poziv na empatiju: »Nemojte ubiti svoju baku.« U svemu tome Sidley vidi podsvjesnu želju političke ljevice da se »potkopa i konačno zamijeni kapitalistički sustav Zapada, da se ojača položaj države u životu pojedinaca, da se uvede univerzalni dohodak, zelena politika…«
Zanimljivo, slične režimske natruhe uočavaju neki politički motritelji u Hrvatskoj, koji, na primjer, u COVID-potvrdama vide zamku repliciranja kineskoga modela autoritarizma: »COVID-potvrde jako su slične kineskomu sustavu društvenoga kredita koji je omogućio komunističkim vlastima da nagrađuju poslušne i kažnjavaju neposlušne građane« (Matija Štahan).
Nedavno pokrenuta referendumska inicijativa za ukidanje COVID-potvrda samo pokazuje da i u Hrvatskom saboru postoji »epidemiološka polarizacija«. Podjela je posebno vidljiva među oporbenim strankama, među kojima se prepoznaje obrazac političke simpatije prema nametnutim epidemiološkim mjerama: što više lijevo, to oštrije mjere!
