Švedska, Italija, evo sad i Bugarska… Počeli na izborima pobjeđivati neki desni. Posvud pišu da pobjeđuje ta »desnica«, umjerena il’ radikalna, populistička, »desnocentralna«, konzervativna ili ekstremna… Što ćemo, Milane? – zabavljam na subotnjoj najcrnjoj kavici najdražeg nam »druga« iz naselka. – Što ćemo ako i to poprimi »pandemijski ili globalizacijski karakter«, pa se dogodi da ta zaraza dođe sve do nas i ugrozi nam našu omiljenu lijevu misao? Zamisli da sutra netko slobodno počne pisati kako su Aralica ili Hitrec književna pera stoput pismenija od lijevofakovskih flomastera, da odjednom Radetu zabrane glumiti u Istri, a Alić dobije svoj park u Rijeci? Ili da veleposlanici u svojim uredima umjesto Brozova kipa drže Antu? Mislim svetoga ili onoga gotovinskoga, ha ha… Zamisli da glavni glazbeni kritičar utvrdi kako u jednoj Thompsonovoj pjesmi ima više glazbe nego u cijelom opusu »Mrzloga piva« i drugih ušnih klistira koje svakodnevno s državnih kanala i ekrana moramo slušati pod redovno, a čekati »dan Vukovara« i za ponešto domoljubno… Pa čovječe, ako se ti nisi zamislio nad time, jesu lijevomisleći novinari, osobito »žurnalisti«, pa su ovu zgodnu Talijanku, koja makar lijepo govori o važnosti obitelji i nerođene dječice, učas etiketirali i pokopali najcrnjim fašističkim ekstremima, a najradije bi i ekstremitetima samo da im dođe na rukohvat. Ne znam samo da li i ti nacionalistički desni Šveđani i Bugari, osim što nam ugrožavaju »zajedničke (novo)vrjednote EU-a«, isto kao i ona »pretendiraju na hrvatsku obalu«…
– Ma kud bi kad je već rasprodana?! – upade mi i preote riječ Debeli. – Ne trebaju nam više te lijeve »babaroga-priče«, to zastrašivanje »osvajanjem« naše obale kad su je stranci već osvojili! Okupirali kupljenim apartmanima i blindiranim hotelskim kompleksima usred naših mjestašca… I, što ako je mene više strah onih koji mi misle osvojiti familiju, odgojit mi unuka da si umjesto žene nađe muža?!
– Ode ti daleko, a nije nam Milan još odgovorio – vratih riječ – što ako ti »ekstremno desni« počnu sad pobjeđivati po cijeloj Europi, pa i tu kod nas?
– Ma, nema straha! Kod nas ne može to da se desi – uvjereno nas prekinu Milan – zato jer mi takve već imademo na vlasti. Pa kad su mogli u devedesetima od drugova komunista i Jugoslavena postati »žestoki Hrvati«, jedva dočekavši da zapjevaju one zabranjene pjesme… I kad su onda, kasnije, učas od Hrvata postali Europljani, a od zatucanih domoljubnih konzervativaca liberalni globalisti veći od globusa, kako ne bi sad nakon svih tih vratolomija, samo ako zatreba, sutra iznova postali i umjereno i neumjereno desni? Pa to je za njih čista dječja igra! Bit će što treba da budu!
– Ima Mile pravo! Lijevo-desno, nigdje moga stana… – započe Debeli pjevušiti znane stihove. – Pa naši su politički poglavice i tu pjesmu, zahvaljujući nama, već otkad prepjevali: »Lije-vo, des-no, posvud nađem stana, oj narode, rajo ti ‘pijana’!«
