U dvanaest godina, koliko Vatikanska zaklada »Joseph Ratzinger / Benedikt XVI.« dodjeljuje Nagradu »Ratzinger«, među 26 do sada nagrađenih našao se po jedan pravoslavni i luteranski teolog. Bilo je tu i tražitelja Boga, no i njihovi su korijeni bili kršćanski. Ove je godine prvi put nagradu dobio netko tko nije kršćanin. Riječ je o židovskom intelektualcu, pravniku Josephu Haleviju Horowitzu Weileru. Weilerova je temeljna struka međunarodno i trgovinsko pravo. Danas je suravnatelj Centra »Jean Monet« za međunarodno i regionalno gospodarsko pravo i pravdu pri Sveučilišnoj pravnoj školi u New Yorku, no razlog zbog kojega mu je dodijeljen tucet počasnih doktorata i zbog kojega ga je jednako toliko akademskih ustanova u proteklim godinama željelo kao gosta predavača leži u tome što se Joseph Weiler izravno uključio u raspravu o nesuđenom ustavu Europske unije, pri čemu je snažno zagovarao da se u njemu spomenu Bog i kršćanski korijeni Europe. Ne – kako je sam rekao – da bi štitio kršćanstvo, nego kako bi štitio istinski europski pluralizam.
Među novijim publikacijama o Weilerovu duhovnom i intelektualnom profilu mnogo toga govori prilog koji je objavljen u internetskoj reviji »Review of Democracy«, koja inače pripada mnogima ne baš omiljenu (Sorosevu) Srednjoeuropskomu sveučilištu. Prilog je koncipiran tako da se intelektualca predstavlja kroz deset knjiga ili autora koji su najsnažnije oblikovali njegov intelektualni i duhovni habitus. Prvi od autora za Weilera je židovski srednjovjekovni filozof, teolog i liječnik Majmonid, a drugo je djelo općenito Biblija (židovska), posebno Knjiga Postanka. »Majmonid je bio i ostaje najveći i najtrajniji utjecaj na moje poimanje samoga sebe kao Židova, kao (uvijek nesavršena) vjernika, ali i kao odvjetnika – ‘nomista’«, rekao je Weiler za spomenuti portal. Zanimljivo je i kako vidi sebe kao »profesionalnu osobnost«. »Što je moja profesionalna osobnost? Odvjetnik? To bi bilo kao kad biste kipara nazvali – kamenorescem. Pravnik? To je malo bolje. Nomist, možda je to neologizam, ali je moja najdraža samodefinicija: osvjedočeni protu-protunomist, cjeloživotni proučavatelj ‘nomosa’, prava sa srcem i dušom«, rekao je.
Među ostalih osam autora koji su utjecali na oblikovanje Weilerova habitusa našao se i papa Ivan Pavao II. sa svoje tri enciklike, »Centesimus annus«, »Redemptoris missio« i »Veritatis splendor«. »Važnost njegovih službenih pisama… nadilazi zajednicu katoličkih vjernika. (…) Snaga i važnost toga pisma (Centesimus annus) nije samo u njegovu prepoznavanju sadašnjega ljudskoga stanja, nego u odgovoru koji ide dublje čak i od utjecajnih mislilaca i intelektualaca kao što su Giddens ili Habermas. Ide dublje zato što izravnije poštuje duhovne dimenzije (i težnje) društvene i individualne psihe«, rekao je Weiler.
Dobivanje Nagrade »Ratzinger« bilo je izravan povod za intervju Josepha Weilera španjolskomu portalu »Alfa y Omega«. Odgovori koje daje odnose se upravo na ulogu kršćanstva u stvaranju europskoga identiteta, a poneki od njih mogu poslužiti kao svojevrsni ispit savjesti i samih kršćana. Je li održivo postojanje nekršćanske Europe, prvo je pitanje s kojim se Weiler suočio. »To ovisi o tome što podrazumijevamo pod kršćanskom Europom. Promatramo li kulturni europski identitet – na područjima arhitekture, umjetnosti, glazbe, književnosti – ili pak političku kulturu koja stavlja u središte ljudsko biće, duboki i trajni kršćanski korijeni su neporecivi. Europski kulturni identitet spoj je koji je nerazrješivo vezan uz Atenu i Jeruzalem. Demoralizirajuće je što države članice nisu željele spomenuti kršćanske korijene u Ustavu čiji je nacrt napisan početkom ovoga stoljeća«, rekao je Weiler.
S druge strane, ako kršćanstvo znači živu prisutnost kršćana u društvu, sadašnjost je drugačija. »U većini država članica crkve su prazne; tek 5 posto kršćana u Francuskoj redovito sudjeluje na misi. Riječ je o novom, poslijekonstantinskom kršćanstvu u kojem su kršćani manjina. Ne baca ih se baš u ralje lavovima, ali su izloženi nemaloj kristofobiji«, rekao je sugovornik aludirajući na mučeništvo kršćana u prvim stoljećima kršćanstva.
Jednoznačan odgovor na pitanje je li Europa kakvu danas poznajemo bez kršćanstva održiva Weiler nije dao, barem ne izravno, ali je jasno izrekao što je kršćanstvo dalo Europi – ne nekoj povijesnoj, dalekoj Europi, nego onoj kakvu danas poznajemo – te koje su važne elemente europska društva izgubila sekularizacijom. »Najveće trajno postignuće europske integracije bilo je novo definiranje odnosa među državama članicama, što je osiguralo dugačko razdoblje mira u odnosu na posljednja stoljeća. To se postiglo tako što se, umjesto osvete, Njemačkoj pružila ruka pomirenja samo pet godina nakon klaonice Drugoga svjetskoga rata. Bila je to politički mudra, ali i duhovno konstruktivna odluka, koja je donesena zahvaljujući katoličkoj senzibilnosti četiriju otaca utemeljitelja: svi praktični katolici, koji su očitovali krjepost oproštenja i uvjerenje da je otkupljenje dostupno svima. Danas živimo u kulturi individualnih prava. Tako bi i trebalo biti jer nas upravo to određuje kao demokracije. No potpuno smo izgubili kulturu individualnih dužnosti. To je po meni posljedica sekularizma. Da ne bude zabune: ne prosuđujem osobe na temelju njihove religije. Poznajem religiozne osobe koje su užasni ljudi, a poznajem i plemenitih sekularista. No dok je Crkva bila snažan dio naše kulture, iz tjedna u tjedan širila se poruka o zadaćama. Taj glas više nije dio naše kulture«, rekao je Weiler.
Weiler je poznat i po svojem aktivnom uključivanju u slučaj »Lautsi protiv Italije« pred Europskim sudom za ljudska prava. U prvoj presudi 2009. godine sud je, na tužbu majke sekularnih uvjerenja, bio presudio da raspela u talijanskim javnim školama krše Europsku konvenciju o ljudskim pravima, prejudicirajući pravo roditelja da svoju djecu odgajaju u suglasju sa svojim uvjerenjima. Na žalbu Italije, uz koju je stala 21 europska zemlja, o predmetu je 2011. godine ponovno odlučivala Velika komora suda te je dala za pravo Italiji. Weiler je tada »pro bono« zastupao Italiju pred sudom, što je zacijelo igralo važnu ulogu u odluci da mu se 2014. godine dade i talijansko državljanstvo.
U spomenutom intervjuu za portal »Alfa y Omega« osvrnuo se na novinarsko pitanje i na taj slučaj, svodeći ga na način poimanja neutralnosti države. »U Europi imamo zajedničko ustavno dobro koje se svi moramo truditi poštovati. Na individualnoj razini moramo jamčiti kako slobodu religije tako i slobodu od religije. No na kolektivnoj razini, u odnosu na kolektivni identitet naših različitih društava, ne smijemo izbrisati našu baštinu, koja je često religijska. Na primjer, engleski je kralj glava Anglikanske Crkve. Bismo li zato trebali maknuti sve njihove fotografije iz javnih prostora? Njemački ustav započinje pozivajući se na našu odgovornost pred Bogom. Bismo li trebali zabraniti da ga se čita u školama? Vrlo jednostavno, ni jedna država nema obvezu u ime slobode izbrisati svoj identitet u svojim simbolima, zastavama i drugim znakovima. Ujedinjeno Kraljevstvo, majka demokracije, anglikanska je zemlja s etabliranom Crkvom i s tri križa na zastavi. Istodobno skrupulozno poštuju individualnu vjersku slobodu neke druge religije i vjersku slobodu svojega stanovništva, koje je u najvećoj mjeri sekularno«, odgovorio je Weiler.
Temu neutralnosti dotaknuo je u sklopu još jednoga pitanja, onoga o guranju vjere u privatnu sferu. »Država može«, rekao je, »izabrati, kao što to čine Francuzi u svojem ustavu, da se definira kao sekularna. No to nikada nije neutralan izbor. Što je neutralnije, država koja u ime neutralnosti financira samo sekularne javne škole ili država koja poput Ujedinjenoga Kraljevstva i Nizozemske jednako financira i sekularne i vjerske škole.«
