Roman o kojem su već mnogi izrekli svoje sudove, koji je od 1971. godine doživio više od 30 izdanja, koji je prodan u više od 700 000 primjeraka, preveden na više svjetskih jezika i na temelju kojega su u mnogim župama u Hrvatskoj i izvan nje uprizoreni i različiti igrokazi, ponovno je dospio u fokus javnosti. Riječ je o romanu »Svi me vole, samo tata ne« svećenika i književnika Đure Zrakića, koji će neki nazvati i hrvatskim književnim i izdavačkim fenomenom, čiju je vrijednost prepoznala i nakladnička kuća »Verbum« koja ga je objavila 2019. u novom ruhu te ga, kako stoji na njezinim mrežnim stranicama, nakon dugo godina učinila ponovno dostupnim u knjižarama.
O popularnosti romana svjedoči i činjenica koju autor spominje u jednom razgovoru: dobio je ponudu iz SAD-a da se prema romanu snimi film, ali bi se u tom slučaju trebao odreći autorskih prava na 35 godina, stoga je ponudu odbio. »Ljudi su mi rekli da sam odbio američki san. Ja sam to odbio jer sam imao osjećaj da je moja knjiga moje dijete. Ni dandanas se nisam pokajao. Meni pisanje nije da se nametnem društvu, nitko ne zna tko je Đuro Zrakić, ali znaju za knjigu, jer je jednostavno pisana.«
Nakana autora u književnom djelu ne mora biti posve eksplicitno istaknuta riječima njegova teksta, ali zato može biti sugestivno upisana u onaj prostor moćne bjeline koja nenametljivo stoji između redova i odjekuje smislom. Da je nakana toga romana bila nešto nametnuti društvu, danas se zasigurno ne bi moglo govoriti o izdavačkom fenomenu jer ono što je nametnuto izaziva odbojnost i neizbježno je osuđeno na odbacivanje. Nakana toga romana, dakle, nije bila tjerati nekoga na nešto, prisiljavati ili opterećivati jer, kaže jedna misao, glagol čitati, kao i glagol voljeti, ne trpi imperativ. Nakana je »samo« bila stvoriti, izreći, upoznati, pokazati, a čini se da je autor u toj namjeri i uspio jer je u njoj bio iskren, samozatajan i jednostavan, a takva nakana, iako mnogi upravo u toj jednostavnosti teksta prepoznaju i njegove nedostatke, pronalazi put do čitatelja.
Bez puno pompe, bez puno oglašavanja i propagande ono što je dobro i plemenito uvijek pronađe svoj put. Vladimir Lončarević u predgovoru »Verbumovu« izdanju promišlja upravo o toj jednostavnosti, prividnoj lakoći teksta, pa onda i o onome što se naziva lakim štivom, o niskoj, trivijalnoj književnosti, o svim onim odrednicama koje su donedavno, dakle, pojedinim tekstovima donosile isključivo negativan predznak. »No u novije vrijeme, zahvaljujući prije svega teorijskim djelima Milivoja Solara koji je ustvrdio da ‘niska’ odnosno trivijalna književnost nije nužno loša književnost, počelo se o toj literaturi i afirmativno pisati. (…) Ta je književnost dostupna svima. Pritom su jednostavnost priče i pouka u prvome planu. No nisu li, uz zrnce originalnoga umjetničkog nadahnuća, najbolje priče upravo takve: jednostavne i poučne? I ne čini li upravo to najbolje među njima klasičnima?«
Umjetnost uvijek svoju inspiraciju crpi iz stvarnosti, no posebnu dimenziju posjeduju djela koja se temelje na istinitoj priči jer u njoj možda recipijent lakše prepoznaje i sebe i svoju priču, takvo mu je djelo možda bliže jer je u njemu i dodir sa zbiljom bliskiji, neposredniji. Roman »Svi me vole, samo tata ne« temelji se upravo na takvoj priči.
Glavni je lik romana dječak Ivan koji živi s teško bolesnom majkom Marijom. Otac Mladen ostavio je obitelj zbog druge žene s kojom ima dvije kćeri, Elu i Ingu. Nakon osmogodišnjih tegoba i prikovanosti uz krevet, upravo kada je Ivan trebao postati srednjoškolac, umire njegova majka i on kreće u intenzivnu potragu za otcem čija bi prisutnost trebala ispuniti prazninu koju je njegov odlazak ostavio u temeljima Ivanova identiteta. Njegova majka Marija, prikazana kao žena dostojna imena koje nosi, umire u miru, bez predbacivanja, s oprostom na usnama: »Sine, nemoj zaboraviti tatu. Ja mu sve opraštam. Sve svoje patnje prikazujem za njega i za tebe. Sigurno ćeš ga vidjeti: reci mu u moje ime: ‘Sada se možeš vjenčati sa ženom zbog koje si ostavio mene i dijete. Učini to, ja ti više nisam zapreka.’«
Nedavno, prilikom analize pjesme »Ti koja imaš nevinije ruke« Vesne Parun, maturanti jedne gimnazije u čudu su se pitali kakva se to žena može bez imalo zavisti obraćati i predavati muškarca onoj drugoj ženi prema kojoj on korača, prema kojoj pruža ruke, a istodobno tako hladnokrvno okreće leđa onoj koju ostavlja. Odgovor je vrlo jednostavan i, nažalost, baš u toj jednostavnosti i teško dostižan: takvo nešto može samo žena koja voli i kojoj je sreća druge osobe važnija od njezine vlastite. »Srce se daje svima, ono je stvoreno da se daje, i ako ga sputamo vlastitim željama, nikada neće biti sretno«, govori Ivan, a njegove riječi kao da su usmjerene spomenutim maturantima. Zanimljivo je uočiti kako se između njega i njih nalazi gotovo pedesetogodišnji jaz. Druga su vremena, to je sigurno, ali je i stupanj zrelosti između lika u Zrakićevu romanu i današnjih mladih posve drugačiji. Ivan je zapravo lik koji u svakoj situaciji postupa ispravno, koji u svakom trenutku zna točno ono što je potrebno reći, kojega krasi strpljivost netipična za tinejdžera i možda mu zapravo zbog svega toga nedostaje malo onoga što bi se razgovornim jezikom nazvalo »krvi i mesom«; u njegovoj gotovo svetačkoj dobroti i požrtvovnosti nedostaje malo i onoga ljudskoga. S druge strane možda je sasvim pogrješno Ivana promatrati kao lik tipičnoga mladića. Možda bi bilo ispravnije promatrati ga kao primjer onoga čemu bi bilo dobro težiti, kao primjer koji pokazuje da se sve životne borbe dobivaju jedino upornošću i vedrinom, kao primjer, ili možda čak i više kao stalni podsjetnik na to da čovjek svakodnevno griješi, da je u stanju napraviti tako velike pogrješke koje jednim potezom uništavaju i nekoliko života, ali da unatoč svemu tomu na ovom svijetu koji je stvoren na sliku Božju, na sliku same dobrote i ljubavi, jednostavno nema i ne može biti loših ljudi. Upravo takvim Ivana doživljava i pripovjedač romana koji promatrajući postupke svoga prijatelja odrasta oblikujući svoju dječačku svijesti u svijest predanoga, požrtvovnoga i zreloga mladića.
Uz Ivana u romanu se javljaju i drugi likovi; mnogi su od njih sporedni, ali njihove priče služe poput malih epizodnih parabola koje svojim primjerima pokazuju posljedice s kojima se nose djeca nakon rastave braka svojih roditelja. Međutim, uz cijeli spektar glavnih i sporednih likova, u romanu se osjeća i prisutnost apstrakcije koja se također može nazvati likom jer razrješava radnju romana, apstrakcije čija je prisutnost i u fikciji i u zbilji jednako snažna, ali se, posve paradoksalno, u oba slučaja događa da njezinu prisutnost čovjek primijeti tek kada vrijeme prođe. Sve teme koje roman dotiče, teme razorenih obitelji, školovanja, odrastanja, odnosa između sela i grada, prijateljstva, ljubavi i oprosta obuhvaćene su, zapravo, temom vremena.
Zrakić je upro sve svoje snage da osvijesti u čitatelja kako je vrijeme dar čijim postojanjem čovjek ne upravlja, dar koji se ne umnaža, nego se troši, dar kojega sutra možda više ne će biti. Ivan je, stoga, uvijek djelovao sada jer je znao da će već sutra, a možda već i sljedećega trena, biti kasno. I bilo je. »Nikada misao na uskrsnuće nije bila jača nego ovoga časa. Ako nema vječnosti, sve je apsurd. I naša ljubav koju osjećamo u svome srcu, nastojanje, žrtve i svaki naš dan i noć uzaludna je radost naše pobjede i naše rođenje, jer je bolje ne roditi se ako vječnosti nema. A zar mi tu možemo nešto? Nismo došli na ovaj svijet svojom voljom. A sada kad sam svjestan, i kad je svjestan svaki od nas da toliko lijepoga ima u ovome svijetu, a da se ipak moramo svega odreći i da nas zakopaju između četiri daske, zar da to bude kraj? Ne, ne, to nas ne može zadovoljiti?« U pravu je pripovjedač: nemoguće je iz pozicije groba sagledati smisao. Smisao se sagledava samo iz pozicije Uskrsa. Zato, unatoč motivu smrti koji se javlja i pri kraju romana, roman završava pobjedom. Zrno je moralo pasti na zemlju i umrijeti. U protivnom ne bi bilo života.
