Među zaslužnim članova brojne hrvatske istarske obitelji Sironić, uz Antu i Vladimira, red je spomenuti i kulturni doprinos svećenika književnika Šime Sironića.
Rođen je u Trvižu kraj Pazina 29. rujna 1882. Studij bogoslovije završio je u Gorici 1906. pa je kao svećenik službovao u Buzetu, Poljanama, Gradini i Materadi. Nakon studija filozofije i povijesti u Beču predavao je od 1911. do 1918. na Komunalnoj gimnaziji u Opatiji. Njegovo djelovanje u to doba časopis »Naša sloga« u jednom tekstu iz 1912. karakterizira riječima »spasitelj od talijanskog tiranstva, ustanovitelj hrvatske škole, osnivač posujilnice, otac naroda, utješitelj i preporoditelj«. Nakon Prvoga svjetskoga rata morao je, kao hrvatski rodoljub, napustiti Opatiju, koja se našla pod talijanskom okupacijom, prešavši u Senjsko-modrušku biskupiju, poslije Riječko-senjsku nadbiskupiju. Radio je u Učiteljskoj školi u Kastvu i u gimnaziji na Sušaku do umirovljenja 1946. Nakon toga živio je u Dragi kraj Rijeke, pomagao u pastoralnom radu te bio profesor i rektor Bogoslovnoga sjemeništa u Rijeci. Umro je u Rijeci 24. kolovoza 1973.
Surađivao je člancima u »Istarskoj Danici«, sušačkoj »Istini«, koju je uređivao svećenik Josip Blažina Jožčenko, te u, uz beogradsku »Blagovest«, jedinom neposredno poratnom katoličkom listu »Gore srca«, koji je »isposlovao« don Božo Milanović, koji je od 1946. do 1952., uz mnogo teškoća, izlazio u Trstu, potom u Rijeci i Zagrebu. Nažalost ti prilozi nisu potpisani.
No središnje je njegovo djelo roman »Teški dani – Dnevnik jednog istarskog svećenika (1909. – 1915.)«, označivši ga kao »svećenički roman«. Dugo pripreman, roman je izišao tek 1961., umnožen ciklostilom, što govori o tada još veoma teškom stanju katoličkoga izdavaštva. U njemu je kroz lik svećenika Stanka iskreno izrazio sve teškoće i ljepote svećeničkoga zvanja. No glavna je svrha bila dati jasnu sliku života Istre i istarskih svećenika toga doba, kada je hrvatski narod tražio rješenja svojega političkoga položaja, u kojem je, unatoč većini, i njegov jezik bio »lingua ignota«. Tako je uz »fiktivni« autobiografski lik Stankov u romanu više stvarnih osoba, poput svećenika Josipa Grašića, Antuna Kalca i Ivana Mandića te političara pravaša Matka Laginje, Matka Mandića i Vjekoslava Spinčića.
Sironić u »predgovoru« piše da se teško odlučio na taj korak, ali je ipak zaključio da je potrebno ostaviti svjedočanstvo toga vremena, povjerivši književnu recenziju dr. Ljubomiru Marakoviću, a doktrinarnu benediktincu dr. Martinu Kiriginu. Maraković je ocijenio da »ovakav roman nije obična lektira za prosječne čitaoce, nego ozbiljno štivo za ljude koji znaju ili hoće da znaju što je duševni i duhovni život: u tom će se smislu nesumnjivo pokazati da je roman književno dorastao svome predmetu, a i da će njegov sadržaj donijeti mnogo koristi čitaocu, osobito onomu koji želi produpsti svoj duhovni obzor a napose čovjeku duhovnog staleža«, čime opravdava donaslov »Svećenički roman«. Kirigin pak naglašava piščevu iskrenost jer nije ni najteže intimne kušnje skrivao te ističe vrijednost romana za razumijevanje prilika u Istri, ne samo političkih, nego i idejnih, poglavito glede borbe s modernizmom, koja je obilježila to vrijeme i iznjedrila najprije reakciju, a onda akciju Hrvatskoga katoličkoga pokreta pod egidom krčkoga biskupa Antuna Mahnića.
U naše vrijeme o tom je romanu pisao fra Emanuel Hoško, koji kaže da je Sironić želio dati »idealan lik hrvatskog svećenika u Istri« te ističe: »Svjedočanstvo Bože Milanovića, koji je uvrstio Šimu Sironića u najmlađe pokoljenje promicatelja hrvatskog preporoda u Istri, objašnjava i drugu, kulturološki izrazitiju sastavnicu svećeničkog identiteta hrvatskog svećenika u Istri; riječ je o njihovoj predanosti narodnom i političkom buđenju hrvatskog stanovništva u Istri. ‘Teški dani’ to potvrđuju. (…) Svećenici su, naime, gradili svijest o pripadanju hrvatskom narodu i kulturi kod istarskih Hrvata, i to najprije sami, a zatim s drugim intelektualcima kojima je bilo stalo do punog iskaza hrvatskog nacionalnog bića u Istri. (…) Povijest Istre priznaje, štoviše ističe, političku, prosvjetnu i kulturnu djelatnost hrvatskih katoličkih svećenika u korist hrvatskog puka, prvenstveno djelovanje u buđenju njegove narodne svijesti. Prema Sironiću to nije samo osobita djelatnost hrvatskih svećenika u Istri, već je to značajka njihova identiteta.« Ukratko, zaključuje Hoško: »Sironićevi ‘Teški dani’ su osebujan spis. Trebali bi mu posvetiti pažnju književni kritičari i povjesničari, ali isto tako i poznavatelji crkvene, društvene, kulturne i političke povijesti Istre. Daljnja istraživanja bi trebala potvrditi ili zanijekati Sironićeva shvaćanja i zatim prosuditi u kojoj mjeri je takav lik istarskih svećenika utjecao na izgradnju identiteta hrvatskog življa u Istri, odnosno cjelokupne Istre.« No kako ga god ocijenili, njime je Sironić podigao literarni spomenik hrvatskim svećenicima naše »krasne zemlje, Istre mile«.
