Dok poput dva zadnja sibirska tigra, u dane općega nerada, Debeli i ja lijeno vučemo noge stazama našeg opustjelog kvarta, pred nama iskrsava neočekivan lik…
– Željac?! – Debeli je prvi od čuda zinuo. – Pa kaj ti nisi na »lipanjskim vezovima«?
– Kakvim vezovima? – samo načas je zbunjen naš intelektualac. – A-ha! Eeeh, zakasnio sam! Kad su drugi brže vezak vezli i neradne si dane povezali, netko je morao ostati i raditi…
– Pa dobro, nije ni nama bilo loše – tješim (se) – kad je toliko puno neradnih dana u tim »lipanjskim vezovima«…
– Kak puno? – uvrijeđeno svadljivim tonom će »mučenik« Debeli. – Pa imali smo samo Tijelovo i sad ovaj Dan… nezavisnosti, državnosti, slobode, čega već…
– Je, zavarali su te ove godine – podrugujem mu se – jer Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj pao je u neradni dan, u subotu.
– Kakav dan?? Pao… – zbunjen je Debeli. – Čekaj, pa kaj je to inače neradno?? Pa kakve to veze ima s ovom našom Hrvatskom? Mislim… Hej, sad tek kužim zakaj mi je Franc poslal na mob onu čestitku za pobjedu Hrvata nad Osmanlijama 22. 6. 1593. kod Siska! Pa da, zakaj i to ne bi bio neradni dan!? Ili Gupčeva buna, makar za nas Zagorce? Može i Krbavska bitka, Hvarska buna… Ne samo zbog više neradnih dana, neg’ valjda su i te bitke »u temelju Hrvatske«. Bar kolko i »Sutjeska«, ak ne i malo više! Svašta! Ne kužim, pa kaj nismo već ove godine imali neki antifašistički dan, skup s Europom?!? Osim toga, pa protiv koga smo se mi ’91. borili i stvorili ovu Hrvatsku? Kaj nismo protiv onih sa zvezdom na čelenki? Pa, ak su oni nekad i ustali protiv fašista, mi smo sad morali ustajati protiv njih! Ne kužim…
– Ništa ti ne kužiš! – podrugujem se. – Sigurno ne znaš ni da smo istog dana imali u Jazovki komemoraciju za žrtve komunističkog poslijeratnog zločina?
– To se nije dogodilo! Mislim, u mojim novinama nema ništa o toj komemoraciji… – prekinu me Željac, s ciničnim smiješkom »a la bradica-ministar-katastar«. – Znači, nije je ni bilo! Bar za ovakve kao Debeli…
– Samo se vi šprdajte sa mnom, tko vam je ’91. čuval činovničke riti?! Zato i čitate takve »niškoristi« novine, koje donose samo »novosti« o nikadizumrlim komunističkim mastodontima koji su si i ovu državu »posvojili« – otpusti Debeli i remen i hozentregere. – Sve ja znam! Znam da je u tim neradnim »lipanjskim vezovima« bio još i »ljetni Božić«, i…
– Kakav sad »ljetni Božić« te spopao? – ne zna ni »lovac« Željac sve…
– Eto, nemaš pojma da je 24. lipnja, blagdan sv. Ivana Krstitelja, »ljetni Božić«! Nisi ni zavredil ići na »lipanjske vezove«, ne bi ni znal to proslaviti s pravim mužima na janjetini, niti podijeliti s onim koji nema, kako je Krstitelj!
– No, sad bi ti sve nagurao u te lipanjske neradne dane… – otpuhnu svisoka Željac. – Znam bar toliko da ni Seljačka buna, ni Hvarski ustanak nisu bili u lipnju… A što bi ti, koje bi ti sve dane povezao u neradne?
– Pa, ako se već pristojno počelo s Tijelovom – krenuh odgovarati umjesto najboljeg prijatelja – moglo ih se povezati bar do Srca Isusova…
– Il’ još bolje dan kasnije, da neradni budu sveti Petar i Pavao«! Jer ak’ slavimo i ne radimo u spomen na prve partizane, onda možemo i u spomen na »Apostolske prvake«! – brzo me Debeli »produlji«, pa prostrijeli Željca. – Jer tak se, da i to naučiš, ti filozofski ignorant, naziva tu dvojicu apostola!
– Eeeeh, najbolje onda da se s »lipanjskim vezovima« završi… u srpnju! – iznenadi nas sad Željac svojim znanjem, ali i tonom. – Najbolje da potraju do 3. srpnja i blagdana sv. Tome, »nevjernog apostola«. Jer ni ja više ne vjerujem što smo u četvrt stoljeća uspjeli napraviti i od države i od državnosti, da o antifašizmu i ne govorim!
