Iako se u božićno vrijeme više doživljavaju lampice koje daju čarobnu atmosferu gradovima, uskrsna simbolika svjetla mnogo je sadržajnija i važnija u crkvenom smislu jer proslava svjetla u liturgiji vazmenoga bdjenja ima cilj prevladati noć: ne samo simboličkim znakovima, poput paljenja ognja i blagoslova uskrsne svijeće te ulaska u zamračenu crkvu u dijelu liturgije koji se naziva službom svjetla, nego i u biblijskim čitanjima koja se slušaju te večeri: sve je u znaku uskrsnuća i Kristova novoga života koji je svjetlost, koji pobjeđuje smrt i mrak… No kako se nositi s time u današnjem svijetu koji živi »svjetlosno zagađenje«; koja je prava simbolika uskrsne svijeće i kako ona pomaže u boljem razumijevanju bitnih sadržaja kršćanstva te na koji način u kućnoj Crkvi, obitelji, dočekati tu »najsvetiju noć u godini« ako do tada potraje mjera slavljenja liturgije bez naroda – pitanja su na koja je za Glas Koncila dao odgovore liturgičar s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu i župnik u Čepinu prof. dr. Zvonko Pažin.
»Mi danas nemamo osjećaj što to znači upaliti svjetiljku kad padne noć. Još u 19. stoljeću nije bilo javne rasvjete, a svjetiljke su bile malene lojanice koje su davale malo svjetlosti, toliko da je čovjek mogao raditi najnužnije poslove. Pisari su morali imati svijeće blizu sebe da bi uopće mogli pisati. Ulje i uljanice bile su skupe. Osobito značenje u obitelji imalo je paljenje svjetiljki uvečer, osobito na početku neke gozbe. Kršćani su od početka smatrali Krista svjetlom svijeta. Tako su već od 4. stoljeća – kako to svjedoče već sv. Jeronim i sv. Augustin – kršćani pridavali veliko značenje paljenju svijeća, odnosno uljanica, na početku liturgijskih sastanaka. Liturgija se nazivala lucernarij – služba svjetla. Tako je i vazmena noć – najsvetija noć kršćana – započinjala svečanim paljenjem svijeća. Krist je svojim uskrsnućem, čitavim vazmenim otajstvom – smrću, uskrsnućem i proslavom – razbio tmine grijeha i obasjao svijet svojim spasenjem. Tako je u 7. stoljeću nastao i Exsultet, koji je bio jedan od mnogih himana posvećen Kristu Svjetlu. U papinsku liturgiju taj himan ulazi tek u 11. stoljeću. Nadalje, stari je običaj bio da se na Veliki četvrtak uvečer ugase sva svjetla sve do vazmenoga bdjenja. Kasnije je došlo do toga da se upravo u vazmenom bdjenju blagoslivljao novi oganj, kako to svjedoči Rimski pontifikal iz 12. stoljeća. Unatoč tami – koja uvijek simbolizira zle sile – pali se svjetiljka koja označava Kristovu prisutnost. Tako se uskoro i u vazmenom bdjenju javlja svijeća kao simbol Krista uskrsnuloga koji je pobijedio sotonu i grijeh. Svjetlo svijeće znak je pobjede njegova uskrsnuća«, govori dr. Pažin, napominjući da je simbolička moć svjetla i plamena svijeće u današnjem svijetu sveprisutne rasvjete i »svjetlosnoga zagađenja« manje izražajna nego prijašnjih stoljeća. No upravo zato ako neki simbol danas nije toliko izražajan kao nekoć, treba ga dodatno protumačiti i vjernike u to uputiti.
Govoreći detaljnije o običaju paljenja uskrsne svijeće, dr. Pažin kaže da je taj običaj u liturgiju ušao u 4. stoljeću, no ipak upozorava na to da su najstarije liturgijske knjige nastale u 8. i 9. stoljeću, pa se podatci o liturgiji prije toga nalaze u ostalim spisima crkvenih otaca i crkvenih pokrajinskih sabora. Točnima ocjenjuje interpretacije koje objašnjavaju da uskrsna svijeća simbolizira Isusa Krista: »Znamenovanje svijeće pokazuje da ona za Crkvu predstavlja Krista. Naime, dok je ukrašava znakom križa, slovima Alfa i Omega te utiskivanjem zrnaca tamjana, svećenik govori: ‘Krist jučer i danas, Početak i Svršetak, Alfa i Omega. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove. Po svojim svetim ranama slavnim čuvao nas i sačuvao Krist Gospodin.’«
Svećenik potom sa svijećom ulazi u mračnu crkvu. No kao da se današnji čovjek teško suočava s mrakom i noću, to plaši ljude. Želi li Crkva time prizvati strah u vjernika ili je smisao drugačiji? »Naprotiv. To mi se čini efektnim. Mrak je simbol zla, grijeha i ljudske nemoći. I onda dolazi Krist koji nas osvjetljuje i prosvjetljuje, koji nas grije i koji nas obasjava svojom svjetlošću tako da i mi postajemo svjetlost: ‘Vi ste svjetlost svijeta.’ Ta je dinamika i dobra i korisna i – efektna. Što se tiče straha, sasvim je u redu upozoravati ljude na ono što je za njih loše. Tako će prometna pravila govoriti da se ne smije voziti prebrzo ili pod utjecajem opojnih sredstava. Ta pravila nemaju svrhu plašiti, nego upozoriti na realnu opasnost. Tako je u puno višem smislu ‘realna opasnost’ svaki grijeh i Crkva tom simbolikom na to upozorava«, poručuje profesor liturgike dr. Pažin.
Detaljnije se osvrnuo i na to je li liturgijska odredba da uskrsna svijeća bude izrađena od voska. »Bilo bi idealno da bude od voska. Neki župnici inzistiraju i uspijevaju nabaviti svijeću od pravoga voska. Naime, u Hvalospjevu uskrsnoj svijeći pjeva se da je ona nastala ‘od pčelinjega rada’. Ali evo, u ovom potrošačkom i brzom vremenu, imamo na oltaru parafinske svijeće. Slična je problematika s vječnim svjetlom. To bi, zapravo, trebala biti uljanica ili svijeća, a redovito je to električna žarulja zvana ‘tinjalica’. Usput rečeno, pročitao sam u Vjesniku Đakovačke biskupije osamdesetih godina 19. stoljeća kako se pisac zgraža nad činjenicom da se neki svećenici usuđuju dati šivati liturgijsko ruho od pamuka. Zna se, veli tadašnji pisac, da to treba biti od lana i samo do lana… Vremena se mijenjaju. Možda prebrzo, možda neopravdano«, kaže dr. Pažin.
Svjetlost i vatra česti su motivi i u čitanjima koja se predlažu za službu riječi u liturgiji vazmenoga bdjenja pa naš sugovornik ponavlja temeljnu misao da svjetlost predstavlja Boga te da »u njemu nema nikakve tame, njegovo se spasenje očituje – simbolično – u tome da nas prosvjetljuje«. Spominju se područja u kojima vjernici vatru uskrsne svijeće nose sa sobom kući u fenjeru ili je stavljaju na grobove. O toj praksi dr. Pažin kaže: »U vremenu prije 1952. vazmeno je ‘bdjenje’ bilo na Veliku subotu prije podne i nije bilo među ljudima osobito zapaženo. Međutim, na Veliku subotu navečer bila je pobožnost zvana ‘Uskrsnuće’. Na kraju te pobožnosti vjernici su nosili kući ‘uskrsnu vatru’. Neki su taj običaj zadržali i danas. Poznato mi je da je to u Subotičkoj biskupiji prilično zastupljeno. Običaj je, međutim, još stariji: u starini su se na Veliki četvrtak u crkvama gasile sve svjetiljke, a tako je bilo i u domovima vjernika. Nije bilo ognja. Vjernici su onda na Veliku subotu nosili kući vatru od posvećenoga ognja. Iako današnja liturgija to ne predviđa, ništa ne smeta da se, kako to veli izričaj još iz vremena Tridentskoga sabora, mogu zadržati ‘hvalevrijedni običaji’.«
Govoreći podrobnije zašto se javlja i gdje se sve u religioznom izražavanju javlja pojam svjetlosti, kaže kako su u početcima vazmenoga bdjenja – koje se slavi od sredine 2. stoljeća – vjernici postili te su noću bdjeli uz čitanja i molitve te su oko ponoći započinjali euharistiju. »Tu je naglašena simbolika prijelaza: kao što je Krist iz smrti prešao u život, tako kršćani iz žalosti – posta – prelaze u radost Krista uskrsnuloga slaveći radosno euharistiju. Svjetlost se u Bibliji upravo nameće kao simbolika Božjega djelovanja. Prva je riječ stvaranja bila: ‘Neka bude svjetlost.’ Veli Biblija: ‘Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve.’ U Bibliji svjetlost označuje Božji bitak i njegovo djelovanje: Bog je svjetlost, on je i tvorac svjetlosti. Božje se spasenje u Starom zavjetu često izražava slikom svjetlosti; konačni će dan spasenja za pravednike biti obasjan suncem: ‘Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku.’ Tako se i ime budućega Mesije veže uza svjetlost. Sluga će Jahvin biti svjetlost narodima. I Novi zavjet predstavlja Krista kao svjetlost: ‘Ja sam svjetlost svijeta’, on je ono ‘Mlado sunce’ koje nas pohađa. K tomu, preobraženi je Krist uronjen u svjetlost. Dalje, Krist Svjetlost se i pojavio na svijetu da prosvijetli ljude koji tako postaju ‘svjetlost svijeta’. Svjetlost napokon poprima i eshatološki značaj: nebeski je Jeruzalem obasjan svjetlošću koja proizlazi od Jaganjca. Isus je pobijedio smrt, slikovito govoreći, tama groba pobijeđena je svjetlošću uskrsnoga jutra. Božje spasenje i Božje prosvjetljenje u Bibliji ponajprije se simbolizira svjetlošću, a vrhunac spasenja ostvaruje se upravo po Kristovu uskrsnuću«, ističe dr. Pažin.
Uspoređujući Božić i Uskrs u kontekstu svjetlosti, sugovornik je među ostalim rekao: »Božić ima svoju čaroliju i zbog godišnjega doba i zbog obiteljskoga ozračja i zbog one nježnosti koju u nama pobuđuje novorođeno dijete, posebice dijete koje je pravi Bog i pravi čovjek. Međutim, ono bitno u našem spasenju – to jest njegov vrhunac – jest Kristovo uskrsnuće, jer bez toga bi sve bila samo lijepa priča. Tako je simbolika svjetlosti ponajprije primjerena Uskrsu, a simbolika svjetlosti u božićnom je vremenu, rekao bih, više obiteljski ugođaj, istina, nadahnut onim retkom: ‘Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku.’«
