»Sudjelujući 1960-ih u radu Pripravnoga liturgijskoga povjerenstva II. vatikanskoga koncila, pridonio je dopuštenju porabe narodnoga jezika u bogoslužju.« Tom kratkom rečenicom u Hrvatskom je biografskom leksikonu ocrtan jedinstven doprinos koji je prijelomnomu trenutku novije liturgijske i crkvene povijesti dao jedan Hrvat – svećenik, povjesničar i liturgičar međunarodnoga ugleda Dragutin Kniewald.
Tko je on bio, kako je uspio »deblokirati« uvođenje narodnoga jezika u liturgiju i zašto se o njegovu doprinosu liturgijskoj reformi sveopće Crkve malo govori? Na sva ta pitanja odgovori su se dugo krili i u arhivi Drugoga vatikanskoga koncila, koja se čuva u negdašnjem Vatikanskom tajnom arhivu. No tek nakon nedavne inventarizacije koncilske arhive i njezina otvaranja istraživačima te su odgovore iznašli i u časopisu »Slovo« objavili dr. fra Tomislav Mrkonjić i dr. fra Zlatko Vlahek. O. Vlahek rado je za Glas Koncila sažeo njihove uvide o Dragutinu Kniewaldu.
Kniewald je svojim dopisima utjecao i na koncilski govor o aktivnom sudjelovanju laika na liturgijskim slavljima te o sveopćem svećeništvu vjernika, ističe dr. fra Zlatko VlahekRođenje jednoga liturgičara
Rođen u Zagrebu 1889., presudno iskustvo za svoje liturgičarsko djelo Kniewald je doživio 1908. kao pitomac rimskoga Germanicuma. »Susret s knjižicom iz koje su kod mise molili njemački pitomci u njemu će probuditi udivljenje i čvrstu odluku da svojemu narodu pridonese na isti način.
O tome piše u svojem Dnevniku: ‘Tada sam vidio da je to Schottovo izdanje priručnoga njemačko-latinskoga rimskoga misala. Gledajući toga dana s crkvenog kora kako su u našoj crkvi bili zaređeni za svećenike pitomci 7. godišta, odlučio sam da ću izdati hrvatsko izdanje rimskog misala. Znao sam, da je to veliki pothvat i da sam za nj posve nespreman, ali sam već tada čvrsto odlučio da ću se sustavno spremiti za taj posao’«, navodi o. Vlahek.
Povratak izvorima
Svoju odluku Kniewald je nakon završetka studija i služba u Senjsko-modruškoj biskupiji dokraja i proveo objavom »Rimskoga misala« 1921., kada je počeo predavati pastoralnu teologiju i liturgiku na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu. »Za ulazak u zvanje profesora predao je svoje radove o liturgiji. Nekima se nije svidjela njegova studija i njegov pristup, koji su smatrali čistim prepisivanjem. Kniewald je u svojem Dnevniku odgovorio na te insinuacije da je njihovo stajalište ‘znak staroga shvaćanja koje ne razumije liturgiju i nikada nije radilo na izvorima’«, napominje sugovornik. Upravo će povratak izvorima – poput staroga misala po zagrebačkom obredniku koji je otkrio u senjskoj biskupijskoj knjižnici – voditi brojne Kniewaldove istraživačke pothvate. A 22. kolovoza 1960. dovest će ga i do mjesta u pripremnoj komisiji Drugoga vatikanskoga koncila.
Među predvodnicima liturgijske obnove
»U istoj komisiji imenovan je relatorom potkomisije o liturgijskoj formaciji klera i savjetnikom potkomisije o liturgijskom jeziku i sakralnoj glazbi. Kasnije je imenovan stalnim vijećnikom tajništva liturgijske komisije, a 1964. savjetnikom Konzilija za implementaciju Konstitucije o svetoj liturgiji«, niže o. Vlahek. »Iz odgovora tajniku komisije Annibaleu Bugniniju vidimo koliko je bio oduševljen angažmanom u liturgijskoj reformi: ‘Sve svoje znanje i iskustvo, sve snage koji mi još preostaju i sav svoj trud rado nudim Apostolskoj Stolici.’ Nažalost, u Rimu se razbolio od bruceloze te je 1961. morao prestati raditi i vratiti se u domovinu, nastavljajući suradnju dopisno.« Unatoč bolesti, Kniewald će svojim prijedlozima i nacrtima usmjeravati koncilski govor o aktivnom sudjelovanju laika na liturgijskim slavljima i o sveopćem svećeništvu vjernika, ali i raspravu o uvođenju narodnoga jezika u sakramente, blagoslovine i časoslov, koja je zaustavljena 1962. objavom enciklike »Veterum sapientia«.
Koncilski »rad u sjeni«
»Kniewald nije u toj raspravi sudjelovao samo izravno – pišući čak 120 primjedaba na tekst sheme ‘Sacrosanctum concilium’ ili objavljujući članke u Liturgische Jahrbuch i Ephemerides liturgicae – nego i korespondencijom s članovima pripremne komisije, koje je i sadržajno pripremao za govore. Takav je bio slučaj s milanskim nadbiskupom Borellom, kojega je uputio u važnost kulturno-povijesne baštine Hrvata i staroslavenske liturgije. Na sličan je neizravan način pripremao i zapaženi koncilski govor splitskoga nadbiskupa Frane Franića. Nakon objave papinske enciklike koja je ponovno istaknula važnost očuvanja latinskoga jezika u Crkvi mons. Franić na temelju je dosad nedostupna Kniewaldova dopisa predsjedniku liturgijske komisije kardinalu Larraoni koncilske oce upoznao s bogatom baštinom staroslavenske liturgije u Hrvatskoj, ponudivši tako primjer za sve druge narode u uvođenju općih norma za upotrebu narodnoga jezika u liturgiji«, primjećuje sugovornik.
Hrvatsko bogatstvo za opću Crkvu
Poseban je ipak bio trenutak kada je sam Kniewald »razoružao« skeptike u pripremnoj komisiji pokazavši im odobrene liturgijske knjige na crkvenoslavenskom jeziku koje su se stoljećima upotrebljavale na hrvatskom tlu. »O tom povijesnom Kniewaldovu govoru pisao je 1973. i Glas Koncila: ‘Onda je tajnik Bugnini nešto šapnuo kardinalu Larraoni. Rečeno je da će poslije podne kardinal dati neku izjavu. Popodne kardinal se nije pojavio. Tako su ostala otvorena vrata za teološku raspravu o liturgijskom jeziku. I došlo je do koncilske obnove, bez čega se danas Crkva ne može više ni zamisliti. Tako je hrvatska Crkva, jedina u rimskom obredu, sačuvala kroz stoljeća ćirilo-metodsku misao, zapravo svijest, da svaki narod ima pravo stupati pred Boga onako kako on govori, ne nekim za narod nerazumljivim jezikom. Mi smo dakle, to sačuvali i u prigodnom trenutku time obogatili opću Crkvu’«, navodi o. Vlahek.
O tradiciji i tradicionalizmu
Zanemaren, oklevetan i napušten
Ton toga izvještaja ne nagovješćuje da su Kniewaldovi uvidi bili bolje primljeni u Vatikanu nego u Hrvatskoj. »Nije poznato kada je i čime počeo njegov napeti odnos sa zagrebačkim nadbiskupom Franjom Šeperom, o kojemu svjedoči i Kniewaldov zapis iz doba imenovanja u pripremnu komisiju: ‘Nadbiskup mi je poslao kratku obavijest od 20. o. mj. da je uzeo na znanje moje konstatacije i da misli da se uglavnom mnogo ne razlikujemo u mišljenju. Opet uobičajena fraza Njegove Preuzvišenosti da izbjegne daljem raspravljanju jer osjeća da bi izvukao kraći kraj. Stvarno je razlika dijametralna. Ali, koliko mi to bude moguće, ja mu neću popustiti.’ Nadbiskup je očito ignorirao Kniewalda, a priklanjao se onima koji su znali dobro i uvjerljivo prikazati svoje ograničeno znanje. Kniewald nije imao takav pristup površnosti, nego je svaku svoju tvrdnju argumentirao te se nije prepuštao brzu i površnu zaključivanju. Ipak, do danas je među klerom u Hrvata ostao diskutabilna osoba i zbog klevete da se potkraj života civilno oženio kako bi njegova domaćica dobila stan, što sam opovrgnuo osobnim uvidom u arhivsku građu Matičnoga ureda Grada Zagreba. Svi događaji koje je pretrpio naveli su ga da se 1965. godine povuče iz javnoga života, uništivši sva svoja djela koja do tada nisu bila objavljena. Preminuo je gotovo napušten od svih 1979.«, opisuje sugovornik.
Nadahnuće za liturgijsku formaciju
Unatoč takvu završetku, Kniewaldova liturgijska misao i dalje živi ne samo u člancima koncilske konstitucije, nego i u postkoncilskom učiteljstvu. »Kniewald je žustro isticao da je potrebna liturgijska formacija prvo svećenika, a potom i vjernika laika. Da je ta potreba prisutna i danas, ističe i Apostolsko pismo o liturgijskoj formaciji Božjega naroda iz 2022., Desiderio desideravi, u kojem papa Franjo poziva vjernike na dublje poznavanje i razumijevanje liturgije, ali i predlaže put liturgijske formacije prikazujući konkretne primjere mistagoških kateheza.« Ako sveopća Crkva uvide Dragutina Kniewalda smatra važnim za svoju liturgijsku preobrazbu, ni Crkva u Hrvata ne bi smjela zanemariti toga velikoga liturgičara u svojem formativnom hodu.
