Gubitci su univerzalno ljudsko iskustvo, iskustvo koje je osjetio ili će osjetiti svaki čovjek. Nisu nužno posljedica smrtnih ishoda, nego su gubitci i sve one situacije u kojima osoba ostaje bez njoj važnih stvari, odnosa, poput gubitka posla, prekida emocionalne veze, prijateljstva, snova, zdravlja i drugih stvari koje osoba cijeni i koje su joj važne.
Tuga je uobičajena emocija, a tugovanje prirodna reakcija osobe na gubitak, omogućavajući na taj način da se osoba prilagodi novoj situaciji. Gubitak za sobom povlači cijeli niz specifičnih gubitaka, pa tako osoba nakon prekida emocionalne veze tuguje za bivšim partnerom ili partnericom, za prijateljstvom, za zajedničkim aktivnostima i ostalim pozitivnim i ugodnim stvarima koje su pratile taj odnos.
Gubitak nije tema o kojoj ljudi s lakoćom razgovaraju jer je to neugodan doživljaj, a potreba je većine ljudi izbjegavanje neugode, pa tako i onih razgovora koji mogu potaknuti neugodne osjećaje. Osobito je prisutno izbjegavanje razgovora o smrti kao krajnjem ishodu određenoga gubitka. Izbjegavajući razgovore o smrti, ljudi pokušavaju izbjeći suočavanje s vlastitom smrtnošću, što je osobito prisutno u novije vrijeme. Prije, kad je više generacija živjelo u zajedničkom domaćinstvu, djeca su se izravno susretala sa smrću jer je bilo uobičajeno da bolesne i stare osobe umru doma, a ne u bolnici. I time su spoznavali da je smrt kao i rođenje prirodni dio života. Danas bolesne i stare osobe sve češće umiru u bolnicama, daleko od svojih bližnjih, što onemogućava osobama da iskustvo smrti bude integrirani dio njihova procesa odrastanja. Većina roditelja priprema djecu na važne događaje koje će iskusiti u životu poput školovanja, vjenčanja, roditeljstva, ali rijeko tko priprema dijete na gubitke u životu, a osobito je šutnja prisutna kad je riječ o smrti. Izbjegavanjem razgovora o gubitcima osoba ne može steći potrebne vještine koje su joj nužne da započne, ali i završi proces tugovanja. Brojne emocionalne teškoće svoj korijen imaju upravo u nezavršenom žalovanju ili potisnutoj tuzi.
Svaki je gubitak jedinstven i svaka osoba tuguje na svoj osobit način. Ne postoji pravi način za tugovanje i nema brzoga rješenja jer je tugovanje proces koji zahtijeva vrijeme, strpljenje, razumijevanje, prihvaćanje sebe i svojih neugodnih emocija i prilagodbu na promjene u životu koje je uzrokovao gubitak. A osobito je važna potpora bliskih osoba. No ljudi često u dobroj namjeri pokušavaju umanjiti gubitak i posljedice gubitka te ubrzati proces cijeljenja emocionalnih rana i ozljeda. S druge strane ljudi se ponekad teško nose s tuđim stanjima tuge jer time »bude« neke svoje strahove, potisnute i nepreboljene gubitke. I želeći što prije potisnuti vlastita neprorađena neugodna sjećanja i zaštititi svoj psihološki integritet, skloni su omalovažiti tuđu bol. Sve više postaje manje poželjno pokazati tugu, pokazati da je osobi teško i da ne zna kako dalje, a zastati na trenutak pred izazovom nikako se ne smatra poželjnim ponašanjem. Imperativ biti jak i ne pokazati tugu i nesavršenost otežava uspješan završetak procesa tugovanja, narušavajući time psihološku dobrobit i prilagodbu na novu životnu okolnost. Rijetko se kad čuje da jedna osoba drugoj kaže: »Nemoj se veseliti i biti sretna«, ali se itekako često čuje: »Nemoj biti tužna.«
No čak i u situacijama da su bliske osobe spremne pružiti utjehu i potporu, naučeno ponašanje i maska »biti jak« otežava iskazivanje trenutačnoga neugodnoga stanja, a time se smanjuje mogućnost da osoba dobije potrebnu pomoć. Ljudska patnja potaknuta gubitkom može biti prostor za rast i izvor pozitivnih promjena. Ali jedino prorađeni gubitak i završen proces žalovanja može pozitivno utjecati na snage pojedinca. Dijeljenje emocionalne boli s osobama od povjerenja može stvoriti posebnu povezanost, bliskost i intimnost. Biti ranjiv uopće ne znači biti slab, nego upravo suprotno. Iskazivanje emocija i otkrivanje gubitka omogućava osobi da bude autentična u svojoj boli. Jer gutanje i potiskivanje emocija šteti ne samo psihičkomu zdravlju, nego i tjelesnomu. Jedino skidanje nasmiješenih i nepobjedivih maski omogućava osobi da prođe na zdrave načine kroz ne tako lagan proces žalovanja.
I jedino prihvaćanje gubitka omogućava osobi da krene dalje, da skupi svoje snage i krene nekim novim putom. Cilj je žalovanja naučiti živjeti s gubitkom jer kroz proces žalovanja život ponovno počinje dobivati smisao, a zatomljeni osjećaj zadovoljstva ponovno se počinje rađati u nekom novom ruhu i sjaji novim sjajem. Iskustvo žalovanja na svakom pojedincu ostavlja određeni trag, ali kao takav omogućava preslagivanje prioriteta, vrijednosti i vjerovanja, interesa, prijateljstava i drugih odnosa.
Funkcionalna tjeskoba odraz je normalne zabrinutosti koju osoba doživljava kao upozorenje kada treba nešto poduzeti i vjeruje da ima kontrolu nad situacijom odnosno da može poduzeti sve što je potrebno te prihvatiti ono na što ne može utjecati, za razliku od nefunkcionalne tjeskobe u kojoj se osoba vrti, svjesno ili češće nesvjesno, u krugu zabrinutosti, koja blokira osobu da bude konstruktivna i da radi stvari koje treba i želi. Osobe u kojih se pojavljuje nefunkcionalna zabrinutost imaju netočno vjerovanje da ih ta preokupacija mislima štiti od opasnosti i da se ne smiju opustiti.
Anksioznost je prirodna reakcija na opasnost koja je automatska i urođena, stoga će se simptomi anksioznosti pojaviti uvijek kada postoji doživljaj opasnosti koji može biti objektivan i subjektivan. Bez obzira na to postoji li stvarna opasnost ili osoba subjektivno doživljava situaciju opasnom, osoba će reagirati simptomima tjeskobe. Sposobnost da tko provjeri je li opasnost stvarna i poduzimanje svega što je moguće u danoj situaciji, uz toleranciju stvari koje se ne mogu promijeniti, čini razliku između učinkovitoga i neučinkovitoga načina nošenja s tjeskobom. Kod nefunkcionalne tjeskobe javlja se preokupiranost tjeskobom, uznemirujuće se misli vrte u krug i proizvode stalni doživljaj opasnosti i tjeskobe. Kada se to dogodi, tijelo je u stalnom stanju napetosti koja se očituje fizičkim i psihičkim simptomima tjeskobe. Funkcionalna zabrinutost izaziva konstruktivnu reakciju rješavanja problema, a nefunkcionalna blokira. Nefunkcionalna tjeskoba obično pokreće vrtlog tjeskobe, »hraneći se« mislima koje uznemiruju, u kojima postoji samo strah i vjerovanje da će se dogoditi najgore i da nema rješenja. Ona je nefunkcionalna kada izaziva ozbiljne teškoće u životu, aktivnostima, u odnosima s ljudima i ostalo. Uznemirujuće misli poput onih da će se dogoditi najgore s vremenom toliko obuzmu osobu da se te misli počinju doživljavati istinitima i one se stalno vrte izazivajući novi val tjeskobe.
U nefunkcionalnoj tjeskobi dominira negativno filtriranje odnosno usredotočenost isključivo na negativnosti, pri čemu osoba često zaboravlja na pozitivne strane, zaboravljajući usmjeriti pozornost na sagledavanje cijele slike. Pa tako osoba kojoj na neki način prijeti gubitak zdravlja, iščekujući rezultate obavljenih medicinskih pretraga, često usmjerava pažnju na sve ono što bi moglo poći po zlu, zaboravljajući da postoji itekako velika vjerojatnost da će sa zdravljem sve biti u redu.
Nadalje, preokupacija sobom odnosno preokupiranost svojim mislima, osjećajima, strahovima i situacijom dovodi do zanemarivanja drugih stvari oko sebe, smatrajući ih manje važnim. Takvo stajalište dodatno dovodi do osjećaja napetosti, intenzivira tjeskobu i dobar je uvod u razvoj anksioznoga poremećaja.
Preusmjeravanje pozornosti u provođenje ugodnih i korisnih aktivnosti može olakšati osobi i posljedično joj omogućiti da smanji intenzitet straha i tjeskobe uzrokovane mogućim gubitkom. I umjesto da se osoba usredotoči na stvari koje ne može kontrolirati, važno je prebaciti osobni fokus na ono što se može nadzirati.
Bivajući zaokupljeni stvarnim i potencijalnim gubitcima, ljudi ponekad zaboravljaju na zahvalnost za sve ono što imaju. Biti zahvalan za osobne blagoslove sad i ovdje ključ je unutarnjega mira i unutarnje homeostaze. Jer postoji toliko stvari, situacija i ljudi koje osobu okružuju na kojima može i treba biti zahvalna. Prakticiranje zahvalnosti omogućava osobi da prigrli pozitivne misli i ugodne emocija te da stvara dobre socijalne veze koje su nužne u svakom gubitku i suočavanju s njim.
Naučiti biti prisutni sad i ovdje, a ne tamo i onda, od ključnoga je značenja za mentalno zdravlje. Vraćanje u sadašnji trenutak, bez propitivanja budućnosti koja tek treba doći i za koju nitko ne zna kakva će biti, omogućava prevladavanje i zdravo suočavanje sa svim životnim krizama. Upravo ta usredotočenost na sadašnji trenutak odvlači pozornost od svih distraktora koji povećavaju osjećaj napetosti i tjeskobe.
Bliski ljudi iz osobne okoline veliki su saveznici u borbi i nošenju s gubitcima, osobito u trenutcima kad situacija postane jako teška. A pronalazak smisla za patnju i moguću patnju, kao i samomotivacija te optimističniji pogled na događaje koji zaokupljaju osobu pravi su saveznici u uspostavi unutarnjega mira i blagostanja. Teškim vremenima bolje se ovladava kad osoba zna prepoznati teške okolnosti, ali i prepoznati i pronaći određena pozitivna obilježja takvih situacija i kako iskoristiti tu situaciju da bude saveznik, a ne protivnik. To je taj realni optimizam koji daje snagu osobi da prepozna stvari koje može kontrolirati.
Mudrost čovjeka leži u sposobnosti prihvaćanja onoga što ne može promijeniti, ali i u hrabrosti da promijeni ono što treba i može te u mogućnosti da živi dan za danom, uživajući u trenutku svoga postojanja.
