Poznavanje stranoga jezika uvijek je u društvu bila vrlo cijenjena vještina. Danas postoje brojni poligloti, od najmlađih do najstarijih. Ipak, među katolicima je na svetkovinu Duhova česta tema jedan poseban »jezik« – govor u jezicima. Ima li ga tko ili nema postao je, smatraju neki, pokazatelj Božje miline i obljubljenosti. A osjećaji koji se opisuju gotovo nadilaze sam govor. Nečija vjera kao da se time svela na vjersku sentimentalnost, a dar Duha Svetoga na nečije plitko poimanje vjere.
Promatrajući apostole koji su na dan rođenja Crkve s Marijom primili Duha Svetoga, čovjek se ne može nadiviti Božjoj intervenciji, u kojoj su mnogi jezici privedeni u jedinstvo razumijevanja. Sve je ljude koji su vapili Bogu otvorena srca – tada i danas – vezalo jedno: ljubav – najtemeljniji jezik svakoga bića. Duh Sveti, ta nestvorena ljubav Otca i Sina, prebiva u svakom srcu i daje ljudima živjeti istim, Božjim životom. Ta ljubav veže, razumije i spaja. Od najranijih kršćanskih vremena Kristove je učenike iz te ljubavi vidljivo vezao i latinski jezik. Često ljudi različitih narodnosti ne bi mogli porazgovarati, ali bi zajedno mogli moliti. Kao braća stati pred Boga. Danas je to, osim bogate baštine, katolicima i velika lekcija jedinstva u ljubavi, bez obzira na narodnost koja se ističe. Također, prihvatiti srcem Božju poruku nije kraj procesa. Ta je primljena ljubav životvorna, ne miruje u srcu pojedinca. Ona neprestano potiče čovjeka da se preispituje kakav je prema Bogu, sebi i bližnjemu. Govori li vjerom i djelima. Ljubi li bližnje u Istini…
Svetkovina Duhova očit je znak ujedinjenja ljudskoga roda pod Bogom. Govor u jezicima je važan. No još je važnije to da je Crkva »progovorila« svetošću života! Time dar nije postao sam sebi sredstvo ni krajnji cilj! Svaka izrečena riječ dobila je svoju dubinu, dobila je prostor u koji može prodrijeti Božja mudrost. Ali dobila je i smjer: govorom života i sebedarjem uputiti Istinu svakomu čovjeku.
