Zavičaj je mjesto gdje među obzorima prirodnih i duhovnih bogatstava i crna zemlja blista, ondje gdje je kamen živ, a svaki brijeg tek jedna malena stuba. On je ishodište svakoga zemaljskoga hodočasnika koji bačen u nepregledna prostranstva tuđine traži njegov odsjaj, sjećajući se nevinoga dječjega osmijeha, ljubavi i zajedništva, sigurnosti i mira. Dakle trenutaka i iskustava koji titrajući spajaju različite ljude, beskrajno različitih, no suštinski istih zavičaja.
Međutim, ljubav prema zavičaju može biti gorak osjećaj neprihvaćenosti i bolne odbačenosti upravo od bliskih ljudi, odnosno onih s kojima se dijeli zavičaj. Onda kada bol i tuga spriječe plodonosno djelovanje ponekoga pupoljka zajedničkoga stabla. Slično Isusovu posjetu vlastitu zavičaju kada razočaran kaže: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu« (Mk 6, 4). Doista, teško je postati prorokom u vlastitu selu, no to ne znači da je zaboraviti ili mrziti vlastito selo, odnosno ljude i običaje, obitelj i prijatelje, katkada i samoga sebe, nadomjestak svim zatomljenim i neostvarenim čežnjama. Jer osim što to nije činio Isus, njegov posjet i konačno čuđenje nevjernima svjedočanstvo je da ljubav prema zavičaju nije sebični osjećaj, nego duboka odgovornost beskompromisnoga njegovanja i ljubavi unatoč izazovima spram onih s kojima baštini zajedničke kulturne i duhovne, nerijetko i materijalne izazove. Onih s kojima je – dakako uz svoje čovještvo – podijelio i nevidljivi zavičajni žig, koji je svoje obrise prenosio sve do trenutka kada ga smrt nije utisnula kao podsjetnik: »Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum«.
