»Tema je promicati Amazoniju. To, međutim, ne znači da je treba kulturno kolonizirati, nego učiniti da ona izvuče najbolje od sebe. U tome je smisao najizvrsnijega odgojnoga djela: uzgajati a da se ne iskorijeni; poticati rast a da se ne oslabi identitet; promicati bez invazije. Kao što priroda ima potencijale koji bi zauvijek mogli biti izgubljeni, isto se tako može dogoditi kulturama koje nose još neposlušanu poruku, a koje su danas ugrožene više nego ikada.« Tim je riječima papa Franjo uveo u drugi od svoja četiri »sna« za Amazoniju, u »kulturni san«.
Drugo poglavlje poslijesinodske pobudnice »Qerida Amazonia« vrijedno je pozornijega razmatranja, ponajprije zato što Sveti Otac kroz prizmu amazonijskih naroda, plemena i njihovih kultura iznosi svoje viđenje ljudski i etički prihvatljive globalizacije. Drugi je razlog to što Papa, na tragu enciklike »Laudato si’«, binomu »briga za okoliš – briga za siromahe« dodaje i treći »zakon«, brigu za kulture. Naime, reći će u trećem poglavlju, »sve je povezano«.
»U Amazoniji«, piše Papa, »žive mnogi narodi i nacionalnosti, a više od 110 urođeničkih naroda živi u stanju svojevoljne izoliranosti. Ispada da je njihovo stanje podosta krhko i mnogi postaju svjesni da su među posljednjim čuvarima blaga koje je određeno da nestane, kao da im se dopušta tek da prežive, dok napreduje postmodernistička globalizacija. Treba izbjegavati smatrati ih ‘neciviliziranim divljacima’. Jednostavno su dali život drugačijim kulturama i drugim civilizacijskim oblicima, koji su ranije dosegnuli znatan razvoj.«
Prije kolonizacije – opisuje Sveti Otac – stanovništvo je u Amazoniji uglavnom živjelo uz obale rijeka i jezera. Potom ih je kolonizacija potisnula dublje u prašume. Sada pak sa sječom šuma mnogi završavaju u velikim gradovima, gdje su, osim često »krajnjom bijedom«, pogođeni i »unutarnjom fragmentacijom zbog gubitaka vrjednota koje su ih održavale«. »Tako se prekida unutarnje prenošenje mudrosti koja je prolazila kroz stoljeća, iz naraštaja u naraštaj«, piše Papa. »A gradovi, koji bi trebali biti mjesta susreta, uzajamnoga obogaćivanja, uzajamnoga oplođivanja različitih kultura, pretvaraju se u scenarij bolnoga odbacivanja.«
U brojevima 31. i 32. svoje pobudnice Sveti Otac snažno ističe poveznicu između »vlastitoga kulturnoga identiteta i jedinstvenoga bogatstva unutar multikulturnoga univerzuma« s jedne te teritorija i načina života koji on uvjetuje s druge strane. »Nisu isti narodi koji se bave ribolovom i oni koji se bave lovom ili poljodjelstvom u unutrašnjosti, kao ni narodi koji obrađuju zemlju izloženu poplavljivanju. U Amazoniji osim toga susrećemo tisuće zajednica, urođeničkih, potomaka Afrikanaca, obalnih i onih koji žive u gradovima, koje su međusobno ponekad vrlo različite i ugošćuju veliku ljudsku raznolikost. Preko teritorija i njegovih osobina pokazuje se Bog te odražava nešto od svoje neiscrpne ljepote. Stoga različite skupine, u životnoj sintezi s okolnim okruženjem, razvijaju poseban oblik mudrosti. Mi koji ih promatramo izvana trebali bismo izbjegavati nepravedne generalizacije, pojednostavnjen govor ili pak zaključke koji su doneseni polazeći samo od naših mentalnih struktura i iskustava«, napisao je Sveti Otac.
Podsjećajući na današnju opasnost za takozvane »malene« kulture koja dolazi od »konzumističkoga viđenja čovjeka«, a koju dodatno pojačavaju i »zupčanici sadašnje globalizirane ekonomije«, Papa je istaknuo važnost čuvanja korijena. Posebno to vrijedi za mlade kojima prijati opasnost da budu pretvoreni u »serijski načinjene subjekte podložne manipulaciji«. »Pozivam mlade Amazonije, posebno urođenike, da prigrle svoje korijene, jer iz korijena dolazi snaga za rast, procvat, za plodnost«, stoji u pobudnici. Premda će se inkulturacijom vjere baviti u četvrtom poglavlju, već ovdje Papa poručuje: »Za one koji su među njima kršteni, ti korijeni uključuju povijest izraelskoga naroda i Crkve, do današnjega dana. Poznavati ih izvor je radosti te povrh svega nade koja nadahnjuje hrabra i plemenita djela.«
Stoljećima se mudrost amazonskih naroda prenosila s koljena na koljeno usmeno, zahvaljujući »mitovima, legendama, pripovijestima«. »Stoga je važno pustiti starije da nadugo pripovijedaju, a mladi neka se zaustave i piju na tom izvoru«, poručio je Papa. U netom prenesenim redcima citatima iz enciklike »Laudato si’« pridružuju se oni iz apostolske pobudnice »Christus vivit« posvećene mladima, pozivu i vjeri. Kao pozitivan učinak doticaja sa zapadnom civilizacijom Papa je zamijetio da su mnogi amazonijski narodi u posljednje vrijeme počeli zapisivati svoju mudrost, da je ona postala predmetom stručnih studija, da je Amazonija počela nadahnjivati razne vrste umjetnosti.
S druge strane, ni jedna kultura nije savršena, pa tako i kulture Amazonije »imaju svoja ograničenja«. Prije nego što će uputiti na dijalog među različitim kulturama koje su prisutne u Amazoniji, Papa primjećuje: »I urbane kulture Zapada ih imaju (ograničenja). Čimbenici kao što su konzumizam, individualizam, diskriminacija, nejednakost i mnogi drugi slabe su strane kultura koje su prividno razvijenije. Etničke skupine koje su razvile kulturna blaga povezane s prirodom, sa snažnim osjećajem zajedništva, lako zamjećuju naše tamne strane, koje mi posred navodnoga napretka ne prepoznajemo. U skladu s tim, prikupiti njihovo životno iskustvo dobro će nam doći.«
Papa, dakle, na tragu misli da svaka kultura nosi u sebi nešto od ljepote ljudskoga, a time onda i Božje ljepote, a s druge strane ni jedna nije savršena, svoj »kulturni san« završava pozivom na dijalog među kulturama. »Vlastiti kulturni identitet produbljuje se i obogaćuje u dijalogu s različitim stvarnostima, a autentični način da ga se očuva nije izolacija koja osiromašuje. Nije stoga moja nakana nuditi potpuno zatvoreno, nepovijesno, statično urođeništvo koje bježi od svakoga oblika miješanja. Kultura može postati sterilna ‘ako se zatvori u samu sebe i nastoji ovjekovječiti zastarjele oblike življenja, odbacujući svaku razmjenu i sučeljavanje glede istine o čovjeku’ (citat iz enciklike ‘Centesimus annus’ Ivana Pavla II. iz 1993. godine). (…) Stoga bi skrb za kulturne vrjednote urođeničkih skupina trebala biti svačiji interes jer njihovo je bogatstvo i naše. Ako ne budemo napredovali u tom osjećaju suodgovornosti prema različitosti koja uljepšava naše čovještvo, ne može se očekivati da će se skupine iz duboke prašume naivno otvoriti ‘civilizaciji’«, piše Sveti Otac.
Da bi se te ugrožene kulture očuvale, potrebno je imati na umu neke ključne čimbenike. Papa posebno spominje zaštitu obitelji od dezintegracije jer je »obitelj uvijek bila društvena institucija koja je najviše pridonijela ostanku na životu naših kultura«. Također upozorava na »kolonizacijsku invaziju« masovnih medija te se zauzima za alternativne medije u kojima žive urođenički jezici i kulture te za prisutnost urođenika u postojećim sredstvima komunikacije. Svaki pak projekt za Amazoniju za svoje polazište mora uzeti »perspektivu prava naroda i kultura«, što pak podrazumijeva »protagonizam lokalnih društvenih čimbenika koji polazi od vlastite kulture«. »Ni pojam kvalitete života ne može se nametati, nego mora biti shvaćen unutar svijeta simbola i običaja svake ljudske skupine«, stoji u pobudnici »Qerida Amazonia«. No budući da drevne kulture u Amazoniji nisu zamislive bez doticaja tih ljudi s okolišem, zaštita tih kultura nužno podrazumijeva i zaštitu okoliša, kaže Papa otvarajući put svojemu trećemu, »ekološkomu snu«.
Treći Papin »san« zapravo je rekapitulacija jedne od stožernih Papinih poruka izrečenih u enciklici »Laudato si’«, ovaj put kroz prizmu Amazonije, u kojoj život buja na posve osobit i na Zemlji rijetko viđen način. Probleme koji su mnogima poznati, poput sječe šuma, izazivanja požara, sadnje monokultura, izgradnje velikih hidroenergetskih sustava Sveti Otac ovdje ne spominje. Podsjeća tek na planetarnu važnost amazonijskoga ekosustava, zauzima se za jačanje nacionalnih politika kao jedinoga učinkovitoga načina zaštite prašuma i njezinih žitelja, kao i za sudjelovanje tih žitelja u donošenju odluka koje se tiču okoliša u kojem žive. To je, zapravo, ključni uvjet održivosti, pod uvjetom da i lokalne zajednice nisu zavedene zlatnim teletom novca. No Papa je svjestan da nikakve politike ne će uspjeti bez promjene ljudskoga srca.
U tom smislu, premda to uglavnom nije tematizirano izrijekom, nego usput, Papa zapravo iznosi kritiku možda najproblematičnije točke epohe koja se naziva prosvijećenom. Naime, utvarajući si da znade sve o bićima samim time što razumskom spoznajom shvaća kako ona funkcioniraju, ta ih misao na neki način sebi podvrgava (znanošću i tehnikom), čini ih svojim vlasništvom, potrošnim sredstvom. Pritom zaboravlja na dvije stvari. Prvo, da o biti stvari zapravo ne zna mnogo jer je za to potreban drugi tip spoznaje. I drugo, da trčeći za potrošnjom čovjek zapravo i sam gubi onaj bitni dio sebe.
Zato Papa i ovdje, zajedno s »Laudato si’«, naglašava: čovjekov život i sve stvoreno dar su, nedokučiv, nezasluženi dar dobroga Boga, dar koji prethodi svakomu čovjekovu činu. To je ujedno razlog što u »Qerida Amazonia« toliko citira pjesnike: njihov je govor bolje od svakoga racionalnoga diskursa kadar sići u dublje sfere otajstva postojanja.
Prije završetka trećega poglavlja Papa također piše: »Učeći od izvornih naroda, možemo kontemplativno promatrati Amazoniju, a ne je samo analizirati (analiza je tipična za racionalnu spoznaju, nap. Da. G.), kako bismo spoznali dragocjeno otajstvo koje nas nadilazi. Možemo je ljubiti, a ne samo koristiti se njome, tako da ljubav pobudi duboko i iskreno zanimanje. Štoviše, možemo se s njom osjećati prisno povezani, a ne je samo štititi, i tada će Amazonija postati našom poput majke. (…) Upravo će nam takvo unutarnje obraćenje omogućiti da proplačemo zbog Amazonije i da zajedno s njom zavapimo Gospodinu.«Na tom temeljnom tragu Papa, primjerice, piše: »Gospodin, koji se prvi za nas brine, poučava nas da se brinemo za svoju braću i sestre i o okolišu koji nam on svaki dan poklanja. To je prva ekologija koja nam je potrebna.« U Amazoniji se, kaže papa Franjo, još bolje razumiju riječi njegova prethodnika Benedikta XVI. koji je govorio da »pokraj ekologije prirode postoji i ekologija koja bi se mogla nazvati ‘ljudskom’, a koja pak zahtijeva ‘društvenu ekologiju’.«
I doista, Amazonija se čini puno bližom, pa i Hrvatskoj, kad Papa na tragu enciklike »Laudato si’« i zajedno s njom kaže da za integralnu ekologiju nije dovoljno riješiti neka tehnička, politička, pravna i društvena pitanja. »Ne će biti zdrave i održive ekologije, koja je kadra nešto promijeniti, ako se ne promijene osobe, ako ih se ne potiče da prigrle drugačiji stil života, manje pohlepan, radosniji, s više poštovanja, s manje anksioznosti, bratskiji«, piše Papa. I još: »Što je srce čovjekovo praznije, veća mu je potreba za predmetima koji se mogu kupiti, posjedovati i trošiti. U takvu okruženju ne čini se mogućim da bi netko prihvatio da mu stvarnost postavi granicu.« Pitanje se ne tiče samo klimatskih fenomena i prirodnih nepogoda, »nego i katastrofa koje proizlaze iz društvenih kriza, jer će opsesija za konzumističkim načinom života, posebno onda kad ga tek rijetki mogu održavati, moći izazvati samo nasilje i uzajamno razaranje«.
Nastavlja se
