Na samom početku korizme, na blagdan Pepelnice, a uoči prve nedjelje u mjesecu ožujku koju je Europski savez za nedjelju 2011. godine odredio kao dan na koji će se u svim europskim državama progovoriti o slobodnoj nedjelji, oglasilo se i Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije s pozivom upućenim svim zauzetim Kristovim vjernicima laicima, katoličkim društvima i pokretima te svim društvenim institucijama i udrugama koje se zauzimaju za čovjeka i njegovo dostojanstvo, da svojim djelovanjem pridonesu očuvanju nedjelje u njezinu povijesnom značenju, kao neradnoga dana koji pruža priliku za obiteljsko okupljanje. To je ukupno peta inicijativa hrvatskih biskupa u proteklih dvadeset godina u kojima se rad nedjeljom zabranjivao (siječanj 2004., siječanj 2009.), da bi se onda, nakon samo nekoliko mjeseci, ponovno ozakonjivao (svibanj 2004., rujan 2009.). Prema prošlogodišnjoj statistici Eurostata, Hrvatska u Europskoj uniji predvodi po radu nedjeljom. Naime, u Uniji nedjeljom prosječno radi 25,3 posto zaposlenika, a u Hrvatskoj ta brojka dostiže 36,7 posto.
U svezi s tim iznimno važnim socijalnim pitanjem vrijeme u Hrvatskoj kao da je stalo, jer problematika koja se odnosi na prava radnika, a samim time i na rad nedjeljom, seže dalje od 1997. godine, kada su biskupi poslali pastirsko pismo podsjećajući na smisao Dana Gospodnjega. Naime, u knjizi »Katolički socijalni aktivizam«, objavljenoj nedavno u izdanju Glasa Koncila, nalaze se članci, rasprave i predavanja Jose Felicinovića (1889. – 1984.), svećenika koji je bio istaknuti borac za radnička prava i koji je svojim neumornim i požrtvovnim radom na dušobrižničkom, socijalnom, karitativnom i političkom polju te svojim pisanim djelima obilježio prvu polovicu prošloga stoljeća u životu zadarske i paške Crkve. U svojim tekstovima on progovara o pitanjima koja zadiru u temelje zdravoga ljudskoga društva, u temelje obiteljskoga i duhovnoga života; progovara o pitanjima koja su aktualna, što u ovom kontekstu, nažalost, znači da su ostala neriješena sve do današnjega dana.
U tekstu u kojem promišlja o mogućnostima kršćanskoga rješenja socijalnoga pitanja Joso Felicinović navodi riječi iz enciklike O stanju radnika pape Lava XIII.: Pouzdano započinjemo raspravu i to potpunim pravom svojim jer se radi o stvari gdje nije vjerojatan nikakav uspjeh ako se ne prizovu u pomoć vjera i Crkva. I budući da je u prvom redu naša dužnost da čuvamo vjeru i sve ono, što je u crkvenoj vlasti, držimo, da bismo zanemarili svoju dužnost, kad bismo šutjeli. (…) Stoga odlučno tvrdimo da će svi ljudski napori biti uzaludni, bude li se podcijenilo Crkvu. Ni taj papa, čiji je pontifikat pratio kraj 19. i sam početak 20. stoljeća, očito nije bio zadojen pojmom sekularne države kojim se danas mnogi razbacuju želeći Crkvu učiniti samo nijemom promatračicom društvenih zbivanja, ne shvaćajući pritom da je jedno od osnovnih poslanja te zajednice, koju pobornici sekularnosti vole nazivati institucijom, upravo reagiranje na društvenu nepravdu, čime se ona ne udaljuje od svojega poslanja, nego ga, naprotiv, vjerno ispunjava.
I liberalci i socijalisti teško griješe kad hoće da odijele vjeru od društvenog i ekonomskog života te hoće da svećenik ne radi izvan Crkve. Vjera je duša cijeloga ljudskoga i društvenoga života. Kao što tijelo živi dok je duše u njemu, tako ljudi i društvo bez vjere podivljaju i među sobom se uništavaju. Treba da ne budemo kršćani samo u nedjelju, kad slušamo sv. misu, već svakoga dana i svakoga časa našeg života. Sve što radimo treba da bude učinjeno u vidu vjere. Vjera nije gospodarstvo, kao što duša nije tijelo, ali ona mora da oplemeni razne ekonomske faze i oblike koji se redaju u ljudskoj povijesti, smatra Felicinović. Podcijeni li se Crkva, kako je već rečeno, uspjeh će zasigurno izostati jer uspjeh ne dolazi od čovjeka, nego od Gospodina.
Prisjećajući se događaja iz Novoga zavjeta u kojem je Isus umnožio pet kruhova i dvije ribe, Felicinović se pita možemo li mi danas obnoviti to Isusovo čudo. Možemo li mi katolici riješiti socijalno pitanje? Zanimljivo je da to Felicinovićevo »danas« jednako glasno odjekuje i 20. stoljećem, kada je on to pitanje postavio čovjeku vjerniku, i 21. stoljećem, koje, čini se, te probleme ne rješava, nego ih samo produbljuje.
Da bi se stvorio bolji poredak u društvu, potrebno je, prema Felicinoviću, u ljudima razviti svijest da je pravi vlasnik svega Bog koji je sve što je stvorio, stvorio za sve. Dakle, vlasništvo nema osobni, nego društveni cilj i ono se treba upotrebljavati ne samo za osobnu korist, nego za korist i na korist svih ljudi. Međutim, u društvu koje odobrava kapitalistički sistem, ljudi se ne smatraju braćom koja trebaju da se među sobom pomažu, da tako svima bude dobro, već se ljudi smatraju neprijateljima, koji među sobom konkuriraju puni sebičnosti ne poznavajući milosrđa. Na taj se način čovjeku oduzima smisao koji mu je prilikom stvaranja namijenio sam Bog kada ga je postavio gospodarom zemlje. U kapitalističkom sustavu čovjek je iz pozicije subjekta degradiran na razinu objekta, na razinu stvorenja kojim vladaju proizvodnja i kapital. Možda je, naposljetku, i cilj održavati društvo konkurenata, a ne međusobno ravnopravnih ljudi jer je ovim potonjima puno teže, gotovo nemoguće, manipulirati i teže im se suprotstaviti.
Stoga je i demokracija kojom se danas mnogi busaju u prsa mnogo sličnija onoj priči u kojoj dva vuka i janje glasaju o tome što će se večerati, nego demokraciji koja je, smatra Felicinović, utemeljena dolaskom Isusa iz Nazareta koji uči da su svi ljudi jednaki: Nema tu Židova ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga: jer ste svi jedno u Isusu.
Svaki ugovor o radu mora isključiti nedjeljni rad, a to pravo ne dolazi radniku iz obaveze, nego iz njegove čovječnosti. Engleski političar Macaulay rekao je u Parlamentu: Mi Englezi, jer se od vjekova odmaramo u nedjelju, ne samo da nismo postali siromašniji, već smo se obogatili. Dok industrijski život spava, dok plug počiva u brazdi, dok burza šuti, dok se ne diže dim iz radionica, vrši se važno djelo za narodno bogatstvo, vrijedno koliko i ono što se vrši u šest dana rada. Čovjek popravlja svoje sile, jača se da može preuzeti trud u ponedjeljak duhom probuđeniji i smjeliji, a tijelom snažniji. Iz navedenih misli proizlazi da je nemoguće da ono što nekoga čini jačim, mudrijim i boljim, istovremeno bude i ono što će ga osiromašiti. U temelju radničkoga zakonodavstva stoga ne bi trebala isključivo biti proizvodnja, nego obnova obiteljskoga života. No postavlja se pitanje kako je moguće obnoviti obiteljski život kada se u ime slobode izbora dopušta i, štoviše, još i potiče majke da ubijaju svoju djecu koja i nisu djeca, nego su, prema nekim tumačenjima, samo nakupina stanica; poput tumora koji treba ukloniti prije nego što se proširi i prodiše.
Na ovom mjestu čovjek vjernik mora osvijestiti što znači ono pitanje koje je postavio Felicinović: Možemo li mi katolici riješiti socijalno pitanje? Licemjeran je onaj katolik koji će samo upirati prstom na društvene probleme, a da pritom ne zamijeti kako je samo jedan prst njegove ruke usmjeren prema društvu, a da su ostala tri optužujući usmjerena prema njemu samome. Nažalost, i katolici danas često zapadaju u određenu letargiju u kojoj gotovo neprimjetno prihvaćaju nužnim nešto što zapravo nije nužno i skloni su optuživati i vrijeme i prilike kako bi oprali svoje ruke, svoj obraz i svoju savjest i opravdali se što su dopustili da ih voda nosi jer je struja postala prejaka da bi se protiv nje borili. Zaboravili su, tako beživotno plutajući na leđima, da se vjerom umnažaju kruhovi i ribe, da vjera pomiče planine i liječi bolesne. Trulo je nešto i jako zaudara ako u zemlji u kojoj je prema posljednjem popisu stanovnika oko devedeset posto kršćana, rad nedjeljom ne može stati. Stoga katolici ne će uspjeti riješiti ni socijalno ni bilo koje privatno, intimno pitanje ako u rješavanje toga pitanja ne uključe Boga, a ako ga uključe, onda sve postaje moguće…
